Ako voliš (sebe), pusti da ode

Ako voliš (sebe), pusti da ode

Nije li čudno kako se u godini dana može toliko toga promijeniti? Da, u godinu. U mjesec dana. U dan. Pa čak i u sat. Nije li čudno da nešto što si mislio tada, sada ti je potpuno nerazumljivo. Da ne kažem smiješno. Sada više i ne misliš o tome. Barem ne istog inteziteta. Iste duljine trajanja. Sada je to sporedno. Zanemareno. Gotovo i nebitno. Ipak, bit ću frajer pa ću priznati, da nije da se ne sjetim. Uopće. Nje. Nije, zaista, nije.

Pustio sam je da ode. A nisam mislio da ikada hoću. Nisam mislio da će doći do toga. Ali ipak jednim dijelom mi je oduvijek bilo jasno, da neke stvari imaju rok trajanja. Neki ljudi, također. Svejedno, bio sam skoro pa potpuno siguran, da ona nema. Kažem potpuno jer dio mene je bio svjestan. Da ona nije znala. Bi li ostala. Ili otišla. Ili još razmišljala. Možda sam je nesvjesno pustio da ode. Ali svjesno sam znao da ću se na to morati, kad-tad, odlučiti. Jer nije do mene.

Nedavno mi dolazi poruka još jedne koja traži savjet. Još jedna kojoj se ruši svijet. Još jedna koja pita već toliko prožvakano pitanje. Koja će na kraju dobiti jednako takav prožvakan odgovor. Pitanje, koje bi mene bilo sram pitati. Najozbiljnije bi. „Deane, otišao je. Kako da ga vratim?“ Kako ga vratiti? Kako ju vratiti? Što napraviti? Od koga krenuti? Ja ću ti reći:

Od sebe. I reći ti da nikada više ne postaviš isto pitanje. Drugima, a ponajviše sebi. Jer znaš kako to izgleda? Reći ću ti iz prvog lica, jer bio sam u toj poziciji. Bez brige, svi smo se mi našli na tvom mjestu. Izgleda jadno. Patetično. Tako je, izgleda poprilično beznadno. Sažaljevajuće. Ne govorim ti to da te uvrijedim. Govorim ti to da shvatiš kako je gledati na to pitanje iz trećeg lica. Tako je, izađi na trenutak iz vlastite kože i pogledaj se kao netko tko stoji sa strane. Reci mi, što vidiš? Što vidiš kada sam/a sebi sebi postaviš to pitanje? Tim bolje, kakvim se činiš? Sam sebi. Vjerujem da ti je sada jasnije. Naime, svi mi znamo odgovor i prije no što postavimo pitanje. Problem je u tome što si ne želimo priznati pa radije tražimo utjehu umjesto istine. Ipak, kad-tad istina uvijek izađe na vidjelo. I tamo ostane. Daleko duže od utjehe.

Koji je uopće smisao zadržavati nekoga tko je otišao?! Nekoga tko je na pola vani, bilo srcem ili glavom. Ne znaš koja je sretnija opcija. Zapravo je nema. Jer čim netko i samo na trenutak poželi otići, vrijeme je da se upitaš. A onda i njega odnosno nju. Gdje to vodi? I vodi li tamo još nekoga ili ide sam/a. Posve je nebitno uostalom, ako ti nisi u igri. Jer koji je uopće smisao biti s nekim tko na sve ne gleda tvojim očima? Tko tvoj pogled u budućnost vidi samo do prvog zavoja. Tko na prvi znak iskače van. S nekim tko se cijelo vrijeme pita je li u krivom autobusu. U potpuno krivom smjeru. S potpuno krivom pratnjom.

Nemoj si to raditi. To kažem tebi. Isto sam to rekao i sebi pred nekoliko mjeseci, sada već gotovo pola godine. Ne treba ti to. Jer ono što tebi treba jest netko tko će biti siguran/a. Da je na pravom mjestu. I onda kada sve ide pravim smjerom, ali i onda kada se stvari čine izgubljenima. Netko tko će ostati puno duže od prvog zavoja, prvog znaka i krivog (s)kretanja. Netko tko se neće konstantno pitati je li to prava stvar za njega. Za nju. Netko tko neće stalno provjeravati gubi li što time što te ima. Jer znat će da, jedino što ne vrijedi izgubiti, si ti. I bit će siguran/a u svaki korak, svaku riječ, svaki pogled. I onoga trenutka kada tu ne bude sumnje, znat ćeš da je to netko tko će ostati. Da je to netko za kim nećeš trebati gledati unazad i bojati se je li ostavio vrata otvorena. Ili bar malo pritvorena. Jer takvi ne ljudi ne odlaze. Takvi su ljudi rijetki. I jednom kada takvi nekoga pronađu, svoja vrata čvrsto zatvaraju.

Isto to učini i ti. Kada nekoga takvog pronađeš. Isto to učini i ti, za osobom koja je otišla. I prestani se pitati kako ga vratiti. Kako ju vratiti. Jer činjenica je da on/a to sebe ne pita. Činjenica je da je ta osoba otišla. Još puno prije nego li je kroz vrata zakoračila. Činjenica je da je to odluka na koju ti nisi mogla utjecati. Jer nije do tebe. Ponavljam ti. Da je to ljubav, da on odnosno ona misli isto, da na kraju krajeva želi isto što i ti – nikada ne bi otišla. I to je cijela mudrost. To je cijela priča. Ne treba ti kraj bez pravog početka. Ne treba ti nešto prividno, nešto što je moglo postojati. Ne treba ti laž. Budi sretna da si se takvog nečeg riješila.

Rijetko kada, u tom trenutku kada se takvo što i dogodi, vidimo dobro u svemu lošem. Pozitivno u negativnom. Sebe u drugome. A trebali bi. Jer uvijek postoji. Samo još ne vidimo toliko jasno. I ako u tom trenutku misliš kako nećeš izdržati, slušaj me. Prođe. Sve to prođe. Prvi tjedni, pa čak i prvi mjeseci su teži, ali kada znaš što je dobro za tebe, kada znaš da to nije bila tvoja odluka, kada znaš da se sve događa u pravom trenutku, onda počinješ puštati. I tada su otišli. Tada su zaista otišli. Fizički već odavno. Ali govorim o glavi. Govorim o srcu. Zato prestani grčevito držati nešto što ne može opstati. Prestani se nadati da će se vratiti. Prestani. Samo prestani.

Nemaš vremena za gubljenje. Na krive ljude. Na isprazne razgovore. I prazne situacije. Nitko od nas nema. Nitko od nas i ne bi trebao imati. Istina je, stvarno je istina ono što kažu: „Kada počinješ puštati ono što je loše za tebe, dozvoliš dobrim stvarima i dobrim ljudima da konačno nađu put k tebi.“

A to ti uistinu želim. Svima nama.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.