Definiraj sreću

Definiraj sreću

*stariji tekst*

Kada ne znam što bih pisao, uvijek mi nekako pod ruku dođu ljudi, koji su najmanje zaslužili da o njima pišem. Oni na koje inače ne obraćam pažnju, ali opet nekako isplivaju upravo u ovakvim situacijama. Mogao bih tako pisati o frustraciji. Recimo o šefici moje mame. Ili pak recimo o ženi koja me prošlo ljeto izvrijeđala, kada sam na njenom štandu na obali htio kupiti izlet. Ili pak o čovjeku, skoro sam rekao gospodinu, koji se trudio upropastiti mi priliku za posao, prije nego li sam ga i dobio. Ili možda o ženi, skoro sam rekao gospođi, koja se isto to svojski trudila, kada sam ga već i dobio. Mogao bih napisati toliko toga. Skoro i jesam. Ali, čemu?! Ako sam išta naučio, to je da ako nemaš što o kome lijepo reći, onda bolje šuti. I zaista. Ne da mi se pisati o takvim ljudima. Ne danas. Ne nikad. Barem ne u svojoj kolumni. Nisu toga vrijedni. Suzdržat ću se. Barem zasada.

Umjesto toga, pričajmo o lijepim stvarima. O dobrim ljudima. Ali, to nije toliko zanimljivo, nije li?! Često se pitam kada smo došli do toga da lijepo i dobro nije IN. Da je dosadno. Da bi radije slušali o negativnim stvarima, pizdarijama, kojekakvim tračevima, nego li poslušali neku pametnu priču, sretnu vijest, pozitivnu interakciju. Kako smo došli do toga da nas zabavlja tuđa nesreća, da ne možemo podnijeti tuđi uspjeh. Kojim naočalama moraš gledati na svijet, da ti je svaki dan mrak, a dan je najduži u godini. Puno duži od mraka. Puno duži od točke do koje seže tvoj pogled. Toliko dug, da je jedan dan dovoljan da napraviš sve što hoćeš. Da živiš svoj život na način na koji hoćeš. I provodiš ga s kime god želiš. Tamo gdje voliš. Svejedno ti i dalje tapkaš u mraku. Dok dan prolazi pored tebe. A dan je život.

Ali, sretni smo, kažeš. Sretni smo, dok god je potrebno biti sretan. Sretni smo dok god se ne radi o nama, nego o nekom drugom. Dok god o tom drugom možemo pričati ono što ne bi htjeli pričati o nama. Dokle god taj drugi nije sretan. Barem ne sretniji od nas. Sretni smo i onda tu sreću prepoznajemo u krivim stvarima, pokazujemo na krivim mjestim, pred potpuno, nama, nebitnim ljudima. Telefonom slikamo novi telefon, novim telefonom slikamo novi auto, na slici za volanom pokazajemo novi sat. I koliko lajkova imaš u minuti? A u deset? Ja imam sto više. Kod mene ih je već tisuću. Srce, filter, hashtag. Sreća. I svako bi bio dio toga. Svako bi htio komadić. Svatko bi htio biti tako sretan. Ali, ako samo malo bolje pogledaš, vidjet ćeš da sat na slici pokazuje krivo vrijeme, za volanom kojim ne znamo upravljati, u autu koji je samo želja, a nije naš, slikan telefonom kojeg otplaćujemo na rate. Godinama. Tako zapravo izgleda sreća, kada se uveća. Na rate. Do toga smo došli. Svejedno, nadam se da ćeš jednoga dana pronaći sreću koju tako dobro glumiš da imaš. Bio bih sretan radi tebe. Zaista.

Koje vino piješ, koju marku nosiš, jesi li tagiran na pravom mjestu, tim bitnije s kime. Govoriš li isto dok slušaju oni koji moraju čuti i onda kada slušaju oni koji te zapravo znaju. Tim bitnije, šutiš li onda kada bi zapravo trebao pričati. Voliš li, jer nemaš koga drugoga, a voljeti se mora. Tim bitnije, voliš li sebe dovoljno jako, dovoljno dugo, da bi na jednak način mogao voljeti nekog drugog. Zato jer to želiš. Tim bitnije: jesi li sretan? Tri su riječi. Na koje svi znaju odgovor iste sekunde. Tri riječi na koje nitko ne zna odgovor kada im kažeš, razmisli pa reci. Samo deset sekundi, jer toliko je dovoljno da slegneš ramenima i ne kažeš ništa. I to je u redu. U redu je ne biti sretan i to priznati. Sebi. Drugi nisu potrebni za tvoju sreću. Ni ne mogu biti zaslužni. Svoju sreću moraš pronaći sam. Ona kreće od tebe i kreće se s tobom svakim korakom. Najdužim danom i onim najkraćim u godini. I onda kad imaš prastari telefon i ne možeš slikati novi. I onda kada sjediš u starom autu, s rukom naslonjenom na već ofucani volan, na kojoj ne blješti najnoviji sat.

Ali sat koji ipak pokazuje pravo vrijeme. Vrijeme je za sreću. Koja nije u vinu u kojem piješ, u robnoj marki koju oblačiš, ne bi li udovoljio mjestima na kojima se tagiraš, a sve u društvu ljudi koji te ne čuju onda ni kada najglasnije šutiš. Vrijeme je da budeš sretan/a. Na kraju krajeva, koja ti je alternativa?! Da budeš frustrirana šefica ili nadrkana prodavačica izleta ili pak čovjek, odnosno žena u godinama, kojoj je jedini cilj nekome uništiti snove. Pa to je najlakše. Ako k tome ustraješ, čestitam, uspio si. Ne treba tu puno muke. To svatko može. Puno je teže biti sretan. Zato toliki i nisu.

Fitzgeraldovim riječima: “Nikada nije kasno da budeš tko god poželiš bit. Ne postoji vremenski limit. Počni kada god hoćeš. Možeš se promijeniti ili ostati isti. Tu nema pravila. Možemo biti najbolja ili najgora verzija. Ja se nadam da ćeš postati najboljom. Nadam se i da ćeš prepoznati stvari koje te pokreću, koje te čine živim. I da ćeš osjetiti stvari koje nikada do sada nisi te da ćeš upoznati ljude koji razmišljaju drugačije. Nadam se i da ćeš živjeti život na koji si ponosan. Ako pak i ne budeš, nadam se da ćeš imati hrabrosti početi sve iznova.”

Da, mogao sam. Mogao sam ovu kolumnu posvetiti negativnim, frustriranim ljudima. Mogao sam pisati o tome kakav je tko i razmišljati naglas zašto je netko takav. Mogao sam pametovati i savjetovati i opet ostati neshvaćen. Mogao sam… toliko toga. Ali, tko još ima luksuz baviti se nebitnim stvarima. Vrijeme je novac. Zapravo, vrijeme je bogatstvo, a ono se ne može kupiti novcem. Ja biram radije svoje vrijeme trošiti daleko od takvih ljudi. Novac, također. Radije biram sreću. Svoju. Jer sve počinje od mene, odnosno od tebe. Činjenica je da možda nećemo promijeniti svijet, ali isto tako činjenica jest da oni koji tako razmišljaju, na kraju ga i mijenjaju. Svijet. Svoj barem. Svijest, kao rezultat. Jesi li sretan/a? Zaista, postoji li bitnije pitanje koje si možeš postaviti. Postoji li važniji odgovor koji možeš ponuditi: koji je toliko jednostavan, besplatan i svima dostupan. Definiraj sreću. Upravo jesam.

Pričajmo zato o lijepim stvarima. Pričajmo o dobrim ljudima. O pozitivnim stranama. Na kraju krajeva, puno je lakše voljeti ljude, nego govoriti o njima. Kada govoriš loše o nekome, vjerujem da znaš, da u principu jedino o kome govoriš jesi ti sam. To sranje koje govoriš izlazi iz tvojih ustiju. Što to govori o tebi?! Retoričko je pitanje. Otvoreno za interpretaciju. Tebi. Otvoreno za komentiranje. Svakome. Onima koji do sada nisu shvatili da sve što rade, rade sebi “u korist”. I onim ostalima, koji još uvijek misle da korist ovdje nije korištena u smislu ironije i koji nikada ne prepoznaju navodnike na početku i na kraju. A kada je već kraj, onda shvate da njihovi komentari nisu ništa drugo nego prazne riječi u još jednom danu. Koji nije ni najduži, ni najkraći u godini. Već samo jedan običan dan. A dan je život. Reci mi, želiš li ga zaista ispuniti prazninom? (Ovo je pitanje).

 

Follow:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Privacy Policy