Full of sh*t

Full of sh*t

U mojem malom gradu lako je ostvariti svoje ciljeve. Od prve plaće digneš kredit. S prvim kreditom kupiš auto. S prvim autom prođeš po jedinoj i glavnoj gradskoj ulici. U prvoj. Po sto i prvi put. U danu. Cilj ispunjen. Sljedeći. Nema sljedećeg. U mojem velikom gradu još je lakše. Cilj je čim bliže doći čim boljim autom do ulaza u klub pod uvjetom da što više ljudi primijeti. Auto. I tebe kako izlaziš iz istog. Sporo. Najsporije. Za svaki dodatni pogled broje se bonusi. Cilj ispunjen. Možeš mirno doma. Za piće ionako nemaš. Treba platiti ratu. Sljedeću. I još puno njih nakon.

U mojem malom gradu lako je pronaći djevojku. Jednostavno budeš s onom koja je prekinula s tvojim frendom. On je ionako bio s tvojom bivšom, prije nego li je ona bila s njegovim bratićem. A njegova sestra s njenim bratom. Toliko jednostavno. Da nekada nisi siguran jesi li i s kime točno u vezi. I koliko ista traje. Tim bitnije, koliko će trajati. Odnosno tko će s kime sljedeće prekinuti da se ti možeš ponovno vezati. Za drugu. Nekada zaista ne razumijem kako netko uspije biti solo u malome gradu punom ljubavi. Nekad iste, nekad slične. A nekad se pak čini kao jebeni deja vu. “Dao bih ruku u vatru da sam već bio s tom curom”, vjerujem da pomisle mnogi. Svako malo. Strašna je istina da je dobar dio njih vrlo vjerojatno u pravu. Svako sa svakim. Baš kao nekada davno.
 
U mojem velikom gradu stvari su nešto drugačije. Veliki grad zahtjeva nešto više truda. U pogledu da završiš s nekime s kim si bio prije nekoliko godina. Zahtjeva nešto manje truda; kada odlučiš varati onu s kojom jesi nekoliko godina. Toliko je mračnih separea, maglovitih šumaraka i skrivenih uzvisina da svaku večer, čitavih godinu dana, možeš provesti u upoznavanju novog zavičaja. Nakon 365 dana, promijeniš. Osobu, ne mjesto. Jest da je velik grad, ali nemojmo pretjerivati – toliko velik ipak nije. Jednostavnije je promijeniti osobu kad si već ionako domaći na svim tim tajnim mjestima. Nećemo komplicirati kad je već rješenje toliko jednostavno. Da si htio komplicirati, ostao bi sa svojom voljenom od nekoliko godina i s njom riješio probleme pa da vam opet bude jednostavno. “Kaj si ti glup?! Kada je teži put bio ujedno i bolji?!” Ovako si odlučio sam. Pobjeći. Jednostavno. Tipično.
 
Osvrneš li se oko sebe najčešće ćeš pronaći rutinu. U danu. U životu. U oblačenju. U vezi. U bilo čemu što vidiš oko sebe. Neću generalizirati, ali činjenica je da smo svi pomalo rutinski. Navikli na jedno i to isto konstantno ponavljamo. Na istom mjestu. S istim ljudima. U gotovo nikakvom vremenskom odmaku. Svi u strahu od drugačijeg, nepoznatog, različitog. A opet svi dovoljno hrabri da podcjenjuju to isto. A opet svi dovoljno nesretni da žele to isto. Svejedno, svi nedovoljno nezadovoljni da promjene to isto. Ili barem tako misle. Dok život prolazi pokraj njih.
 
Osvrneš li se oko sebe, najčešće ćeš pronaći već viđeno. Ne postoji više onaj faktor iznenađenja. Zapravo, svaki je scenarij već više manje dobro znan. On je u crnoj trenirci. I šarenim Nike tenisicama. In frizura – sa strane do kože, gore me poštedi. Ona nosi tenisice na petu i ombre frizuru. Kao jaje jajetu. Ne njih dvoje. Njih dvoje kao svaki drugi par koji hoda ususret njima. Držeći se za ruke, ona gleda u mobitel, on gleda u nju. Onu koja je upravo prošla pored njih. S onim drugim. Koji po mnogočemu podsjeća upravo na njega. Pravcu gledanja, naročito. Vani kada jesu, scena je zapravo ista. Samo su uloge zamijenjene. On gleda u mobitel. Ona pleše. Nekad za sebe, nekad za druge. On ne pleše. Za nikoga. Pa muškarci ne plešu, u čemu je tvoj problem?! Oni sjede i komentiraju. Nekad s drugima. Nekad Whatsappom. Nekad osam sati u komadu. Do fajrunta. Do trenutka kada se treba opet uhvatiti za ruke i otići. Ali srećom, ne daleko. Auto je parkiran odmah na ulazu. Naravno, pa gdje bi drugdje bio.
 
“Do you even lift, bro?!”, upitati ćeš sam sebe i tako preduhitriti njega da te upita isto dok je stao uzeti predah od divljenja. Sebi. Ne, tebi. Ne, meni. Sebi. Jedino sebi. U velikom ogledalu. Malom, velikom gradu… Totalno irelevantno. Činjenica je da sebe možeš voljeti u bilo kojem gradu, bilo koje veličine. Varati, također. Zavaravati, preciznije. Sebe. I jedino sebe. Nitko drugi ne puši te priče. Barem ne bi trebao. Je li ti biceps veći od glave? Kod nekih je to zaista tako. Izgleda. A i zvuči. Koliko dižeš u benču? Posni. Piješ proteine? Posni. Defka/Masa? Posni. “Idi u teretanu Dean”, rekli su. “Upoznati ćeš nove ljude, biti će zabavno”, rekli su. – Jel ti treniraš radi sebe ili zbog plaže? – upitao me jedan doktor stranac. “Čini mi se da ovdje kod vas rijetko tko trenira zbog zdravlja, više radi pokazivanja”. You don’t say. 
 
“Draga, ovo ti je fakat prebrutalno” – kaže ona njoj savršeno, ljubazno-ljubomornim tonom zapakiranim zajedno s nekoliko srca i pusica. “Sponzoruša. Da joj frajer ne kupuje, bila bi ona gola i bosa”. Ali istina je u principu negdje u sredini. Srećom pa ju draga strogo čuva. Ne postoji frajer. Nije ona ni gola ni bosa, zapravo je samo gladna. Mjeseci jetrene paštete i hrenovki, ne bi li prvom prilikom u Kaptolu kupila one tenisice na petu koje je čekala mjesecima da idu na sniženje. “Samo 20 posto?!” Nema veze. Vani je snijeg?! Ništa zato. “Nemojte ih stavljati u kutiju, odmah ću ih obući.” Korak dva, Tkalča, špica. Torba na podlaktici. Checked. Džozle na/oko glave. Checked. Isprsi se draga, spremna si. Go. Korak dva, špica, Tkalča, nazad. Drugi put. Sve je isto, samo njih nema. Opet. Fuck. Ne fuck, nego fotografa. Idući put bit će pametnija: već u ponedjeljak istima je poslala poruku, ne bi li bila sigurna. “Bok. Možete li mi reći gdje ćete stajati u subotu? Proći ću špicom oko 14 sati s prijateljicama. Sigurno ćete me primijetiti. Fotka, dvije, može? Pusa.” Predugo je čekala na tenisice. Ništa ju ne smije iznenaditi. Ne dao Bog većeg zla. Subota. Kao i svaka druga. U velikom gradu. U malom, također. Ali u manjoj količini. Većina cura iz malog ionako satima putuje, ne bi li subotu provele u velikom. Gradu. Ne stilu. Stil nikad nije imao veze s veličinom. Grada. Novčanika, također. Kad bi samo to one znale. (Ne bi gladovale).
 
Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, novcem koji nemamo da bi impresionirali ljude koje ne volimo. Nekako zvuči kao realniji slogan. Kada bi itko ovdje bio realan, a ne samo idealan. Zvuči kao cijela kolumna sažeta u jednoj rečenici. Kada ne bi jedino voljeli sebe, a najviše pričali o drugima. Kada bi češće razmišljali o/u sebi, a ne samo “na sebi”. Kada bi više radili na sebi, a ne na ostalima. Možda tada ne bi trebali dizati kredit ne bi li kupili auto kojim ćemo proći u prvoj po jedinoj ulici u gradu po sto i prvi put. Koji ćemo parkirati točno ispred ulaza. U koji nećemo moći ući, jer nemamo s čim. Možda smo mogli taj isti iznos potrošiti na školovanje i polovan auto. Ali tada ne bi imali za pokazivanje. Uostalom, čime bi se hvalili?! Znanjem?! Pa ne valjda.

Možda bi tada shvatili da nije ono izvana što privlači druge k nama. Da se teretanom bavimo radi sebe, da odjeću kupujemo zbog sebe, da to nije na što netko netko drugi treba pasti. Možda tada ne bi skakali iz veze u vezu sa istima, sličnima, stalno s nekim drugim, u potrazi za onom/onim pravim, jer su do sada svi bili krivi. Znali bi da je krivica je samo u nama. Dok god mi nismo oni pravi. Možda bi se ostali manje bavili ostalima, a više sobom. Možda bi prestali biti klonovi tuđeg izgleda, robovi tuđih razmišljanja, sanjari tuđih života koji žive po normama nepisanih pravila. Zvuči totalno naše. Zvuči kao mi. Ne svi, ali dobar dio. Istina je da dobar dio svejedno ni tada ne bi znao živjeti svoje. Trava je uvijek zelenija kod susjeda. Još kad bi susjedu crkla krava. Pa da imam bolji auto od njega. Nema veze, moja je kuća ionako veća od njegove. O susjed, dobar dan, kako je. Kaj on to nosi na sebi?! Do you even lift, bro?! Pozdrav susjeda. Draga, fakat si prebrutalna. Kakva sponzoruša! I tako iz dana u dana. Cijelu godinu, cijeli život.

Biti svoj, imati svoj život je besplatno, zapravo nema cijene. Svejedno nekima je i dalje zabavnije kupovati stvari koje im ne trebaju, novcem koji nemaju da bi impresionirali ljude koje ne vole. Full of life. Of some others. Zvuči pravilnije.
 
No shit, Sherlock. Actually Sherlock, we’re Full of shit!

Comments

comments

Follow:
Share:

Leave a Reply