Hard to get

Hard to get

*stariji tekst*

Najbolji način da zainteresiraš ženu jest da se praviš nezainteresiran. Ha. Jesam li sad otkrio veliku tajnu? Otkrio sam ti kraj na samom početku. Ne moraš dalje ni čitati. Jok. To je javna tajna. Svi je znaju. Svi je koriste. I muškarci. A i žene, također. I svima od reda uspijeva. Redom.

U čemu je fora da nas odbijanje privlači?! Kakav oksimoron odmah u startu. Kakva zabluda. Kakva zajebancija. Nepotrebno gubljenje vremena. Ali da nije tako ne bi bilo zanimljivo, kažeš ti. I uzimaš mobitel u ruke i po četrnaesti put u dvanaest minuta provjeravaš njegov, odnosno njezin status na WhatsAppu. Kad je zadnji put bio online. I zašto nema plave kvačice. Bio je online, a nije vidio poruku. Još gore ako uopće nije bio online. Gdje je? Gdje može biti? Probaj Viber. Ali da nije tako bilo bi dosadno, ponavljaš.

I ponovno odlaziš na njezin profil vidjeti kada je zadnji put objavila status i da li je u međuvremenu nešto komentirala. Ili barem odgovorila. Ne tebi. Nekom. Bilo kome. Samo da vidiš ako je bila online, a tebi se nije javila. Jer to sve objašnjava. Jer to vraća u realnost. Jer to je jako dobar pokazatelj. Da joj baš i nije stalo. Ili možda je, ali tebi pokazuje da nije. Ali ti to ne znaš. I ne možeš znati jer ona to radi namjerno. Ignorira te. A na vezi. Ali onog trena kada ti počneš ignorirati nju, ona se vraća u igru.

“Pa di si ti?” Zvuči poznato. Zvuči kao danas. Poruka od jutros. Na koju ne odgovaram do negdje podne, jedan. Nekad i kasnije. Pravim se da me ne zanima. I onda čekam hoće li se javiti još koji put. I hoće li u međuvremenu biti online, čekajući na moju poruku. I hoće li izgubiti u svojoj igri ne-javljanja. Da, i ja sam se ponašao na takav način. Malo je djetinjasto, slažem se. Malo vuče na srednju školu. Malo nezrelo. Onako kretenski. Bahato. Ali pogodi što? To pali. To jebeno pali baš svaki put. I to je jebeno žalosno. Baš svaki put. Da, odbijanje privlači. Toliko da je ženama to i dalje napeto. I da su im onda muškarci krivi. Koji to dobrano koriste. A one odobravaju. Baš svaki put. Nepotrebno govoriti da kada sam bio fin, drag i javljao se prvi, redovno i po nekoliko puta, javila mi se samo ponekad: svaki drugi, treći put.

Da je danas nenormalno teško naći nešto konkretno u smislu veze, ženidbenog druga ili jednostavno nekog za normalan razgovor, činjenica je koju smo konstatirali davno, a koju je potvrdio svatko tko se barem jednom našao vani s ciljem ili barem nadom da će upoznati nekog. Trebam li ići u detalje?! Samo malo. Djevojke se spremaju za van i po nekoliko sati. Pa onda još čekaju jedna na drugu. Pa i onu treću. Da ona četvrta koja je bila spremna prva, dođe po njih. Kada napokon izađu, sjednu za svoj rezervirani stol koji je, gotovo uvijek, u nekom najdaljem kutu kluba i koji jedva nađeš u podne po zvizdanu, a kamoli u mrklom mraku, među stotinama ljudi dok si zviznut od cuge. Ali neka; najhrabriji se daju i u taj pothvat.

I onda kada nekako i pronađeš stol, to više izgleda kao dolazak u Mordor. Njene dvore. Na samom početku te čekaju dvije njezine frendice koje te poprijeko gledaju i odmjeravaju te kako izgledaš, kako si obučen i koju uopće p…m… tražiš za njihovim stolom. Tako je, ionako tešku situaciju, otežate što je više moguće. Tebi se naravno sviđa djevojka koja sjedi sa druge strane stola. A da bi uopće mogao doći do nje, potrebno je riješiti ova dva bulldoga na početku. Pa onda još i frendice do nje, da bi te ova uopće i pogledala. Što se neće dogoditi. Zašto? Zato jer je ona tebe skužila puno prije nego ti nju. I sviđaš joj se. I to će ti dati do znanja. Znaš kako? Odjebom. I samim time već tešku situaciju, koju su njezine frendice dodatno otežale, učiniti još težom. Toliko teškom da ti se više neće dati glumiti budalu i vratit ćeš se za svoj stol.

Ali dok odlaziš, ona će te promatrati cijelo vrijeme. Ipak, neće to priznati. Kao što neće priznati da se sređivala po nekoliko sati radi tebe. Ne primarno, ali jedan od razloga svakako. Jesam li sad pretjerao?! Rekao sam neću puno u detalje. Svejedno, ono što nikada nijedna žena neće priznati jest da se sređuje i za muškarca. Ma koliko god to negirale, svejedno je jasno. Ali ono što ostaje nejasno jest zašto onda kada ti taj muškarac konačno i priđe, ti zakolutaš očima i nastavljaš dalje pričati s frendicama, kao da ne postoji. Da, svi smo bili u toj poziciji. Ja prvi. Osjećaj? Nepotreban. Ne da ja nisam potreban. Krivo si me shvatila. Nepotrebno je tvoje ponašanje. Da ne kažem nezrelo. Da ne kažem kretensko. Da ne kažem malumno. Sad sam pretjerao. Jebiga.

Scena sljedeća: Ona prolazi pored tebe. Gleda u tebe. Spušta pogled. Gleda opet. Ti pogledaš. Ona spušta pogled. I tako unedogled. Nepisano pravilo za: sviđaš mi se, priđi mi. “- Ma hoću k…” . Jednom je dovoljno osjećati se kao govno dok stojiš pred njom i čekaš da ti posveti par minuta. Jednom je sasvim dovoljno da taj osjećaj zapamtiš i da ga ne zaboraviš ma koliko god ona bila lijepa. Jednom dovoljno. Da ne ponoviš. Mada, budimo realni, uvijek se nađe i šačica muškaraca koji nemaju baš nikakvog ponosa pa ti prilaze jednom, dvaput, triput, dok ti kolutaš očima, a tvoje frendice im se smiju uz neizostavno neodobravanje. Ne-odustajanje jest vrlina gotovo uvijek. Ali ovo nikako nije jedna od gotovo uvijek situacija. Ovo je jedino “gotovo” situacija. Više kao “daj prestani” situacija.

Vrativši se na scenu s početka, sada je jasno da ti nju ignoriraš. Iako ti se sviđa. I kako bi stvari začinio još malo više, kreneš se nabacivati drugoj djevojci koja stoji kraj tebe i koja ti nije napeta. Ali dok ova tvoja gleda, učinit ćeš sve da joj daš do znanja suprotno. Da ne kažem da možeš biti još i veći ignorant pa se umjesto drugoj djevojci, nabacivati recimo frendici od djevojke koja ti se sviđa. Zašto? Zato jer će ova poludjeti do mjere da će prestati gledati i konačno progovoriti. Jer sada nije sama, ali ponajviše iz razloga jer kuži da te gubi. A to ne želi. Ipak joj se sviđaš. I tako prođe cijela jebena večer u igri mačke i miša. Igri privlačenja, igri odjebavanja, igri sviđaš mi se, ali neću ti dati do znanja… da bi negdje pred fajrunt ipak razmijenili brojeve. I onda se idući dan nanovo trudili tko će koga više držati na distanci. Tko će se drugi javiti. Tko će kasnije odgovoriti. Tko će koga prije odjebati. Tko se kome više sviđa. Iako to nikada neće pokazati. Ne odmah. Prvi, nikako.

Ne znam tko je prvi počeo s takvim igricama. Žene će reći muškarci, muškarci žene. I to opet neće biti jedna ili jedina tema oko koje ćemo se složiti, ali činjenica je da to jadno izgleda baš kao što i zvuči. Sad sam ja jeben frajer, jer ti nisam odgovorio na poruku dva dana i pitam frendove koliko još da te držim u neizvjesnosti. Sad si ti jebena treba, jer se dva dana ne javljaš na moj poziv i frendicama pokazuješ moje propuštene pozive. I gdje nas je to dovelo? Na sam početak. Da je najbolji način da zainteresiraš nekog – ignoriranje. Gluma da nisi zainteresiran. Ne javljanje. Čekanje. Ona stara, dobra nedostižnost. Koja nikada ništa dobrog nije donijela. Baš suprotno. Ja sam i dalje samo glup frajer. Ti si i dalje samo glupa treba. Mobitel i dalje stoji pored svakog od nas. Na čekanju. Neka. Ima vremena. Da ne misli da mi se sviđa, jer to bi mogla biti istina. Jer to i je jedina istina. Ali mi ljudi ionako sa istinom nismo na ti. Bolji smo u glumi. Hard to get. I dok su igrice nekad fora, bitno je znati zaključiti kada postaješ prestar za iste.

 

*Ne zaboravi lajkat moju Facebook stranicu www.facebook.com/DeanPelic kao i profil na instagram.com/deanpelic. Družimo se i pričamo tamo!

 

Comments

comments

Follow:
Share:

1 Comment

  1. December 9, 2017 / 4:42 pm

    Mnogo moćnoo 🙂

Leave a Reply