I to mi je neki život

I to mi je neki život

Rana jesen. U rane jutarnje sate vučem kofere s četvrtog kata zgrade, gdje sam živio s cimerima, prema liftu. Ruksak na leđima. Torba na ramenu. Kofer u ruci. Milano.

Grad se tek lagano budio, a miris panzerottia, koji je dolazio iz sporedne ulice, naveo me da stanem samo na kratko i uzmem koji za put. Za nešto manje od tri sata sam u Veneziji. Sjedam na vlak. Panzerotti su još uvijek topli. Pronalazim sjedalo u kutu sa stolom. Šaljem poruku bookerici i zahvaljujem se: “A presto”. Prve kapi kiše počele su padati. Stavljam laptop na stol i krećem pisati. Ili se barem krećem u tom smjeru. Slušalice na uši, playlista je Bon Iver, a pozadina jesen. Vječna inspiracija. Moja barem. Ima nešto u tim tmurnim danima, melankoličnoj glazbi i lišću, koje zajedno s kišom čini onaj osjećaj jednak zalasku sunca u kasnu ljetnu noć. To osjetiš. Baš kao i kišu. Ili pak ne. Pa pokisneš. U tome je cijela priča. Cijela mudrost leži upravo u činjenici osjećaš li ili jednostavno kisneš. A jednostavno je dosadno. U ovoj priči barem.

Već nekoliko mjeseci frend me nagovara da pogledam jedan film. Kaže svidjet će mi se sigurno. Ne da mi se. Nikada ne pogledam ili poslušam nečije preporuke. Naime, uvijek se ispostavilo da to nije bilo ni na tragu onog što se meni sviđa. I onda se moram izmotavati kako nije loše, ok je, ali zapravo nije, jer je sranje. I ne sviđa mi se. Ali opet, ne želiš biti nepristojan. Zato radije, odmah u startu kažem kako stoje stvari. I da mi se ne da. Jer… upravo zato. Srećom postoje iznimke koje potvrđuju pravilo. Da ponekad moram poslušati nekog drugog osim sebe. Nekog tko kaže da me zna. Tko kaže da svakako pogledam, jer će mi se svidjeti. Jer je to film kojeg ću pamtiti. Nerijetko priznajem da je netko u pravu. Ali jest. Ovaj put jest. Ispalo je da će to postati moj najdraži film. Ikad. Pronalazim DVD koji već mjesecima nosim u torbi za laptop. Stišćem play. Scena prva: vlak, tračnice, pruga. Izgleda poznato. Vrlo sadašnje. Into the wild. Zvuči moje.

Koliko god volim Veneziju i koliko god uvijek jedva čekao u nju stići, ovo je bio prvi put da sam htio da vožnja traje kako bih stigao pogledati film do kraja. Htio sam ostati u vlaku i voziti se. Daleko. U divljinu. Kraj filma pogledao sam nekoliko dana kasnije kada sam ponovno pogledao cijeli film. Cijeli film opet sam pogledao prekjučer. I ostao. Razmišljati. Baš kao i prethodna dva puta. Dok zadnji kadar završava i fantastična Vedderova “Hard Sun” zatvara ovo remek djelo, razmišljaš. Gledaš u prazno. Živiš. Ne razumiješ. Osjećaš. Ne kisneš. I stotine pitanja jure kroz glavu. Stotine odgovora. Naučenih razmišljanja. Stotine nedovršenih rečenica uz koje se uvijek veže interpunkcija. Upitnik. A onda i uskličnik. I to je tvoj život.

Sumrak. Omiljeni dio dana. Još uvijek prokleto vruće, iako se polako spušta noć. Svejedno ništa ne može umanjiti ljepotu trenutka kada se dan prepušta noći. Taj trenutak vrijedi promatrati. Zbog takvih trenutaka vrijedi živjeti, iako je najkraći u danu. Znaš li da kada sunce počne zalaziti, zađe u gotovo dvadeset sekundi? Trepni i propustit ćeš. Najljepši trenutak u danu. Još uvijek pod dojmom filma, razmišljam koliko zapravo takvih trenutaka propuštamo. Koliko smo puta zauzeti da se ne stignemo okrenuti i pogledati. Koliko smo puta zaokupirani naizgled bitnijim stvarima, da propuštamo djelić onoga što vrijedi. Koliko puta vrijeme posvećujemo nebitnim stvarima, možebitnim ljudima, samo zato jer nam oduzimaju pažnju tog, baš tog trenutka. Reci mi kada si zadnji put hodao ulicom i pogledao u nebo? Promatrao pročelja zgrada u ulicama kojima hodaš. Gledao ljude, promatrao život na njihovim licima. A koliko si puta jednostavno stavio slušalice i pogled usmjerio prema ekranu mobitela i nastavio tim putem. I ja sam tako do nedavno. Dok nisam imao osjećaj da život prolazi pored mene. I to ne samo na ulici.

Da smo programirani, shvatiš i bez da pogledaš film. Završi školu, upiši faks, završi faks, zaposli se, pronađi djevojku, oženi ju, digni kredit, kupi stan, sad možeš planirati djecu. Sretno. I jednoga dana tvoje dijete završava školu, upisuje faks, zapošljava se… Zvuči poznato. Put je isti. Princip, također. I ne, ne govorim da je to loše. Dapače. Tome su nas učili. Kada se tvoje dijete bude zaposlilo, ti ćeš po svemu sudeći biti već u dobrim godinama. Dobrim da se pitaš gdje je prošao život. Dok si ti ganjao svaku stanicu života, svaki dio puta, svaku kategoriju uredno položio. Stvarno, gdje je prošao život dok si bio zauzet planiranjem svakog dana, svake godine i po deset godina unaprijed?! Dok si prolazio po uputama koje su ti dane, ponašao se u skladu s nepisanim pravilima, u vremenskom roku ispunio sva očekivanja. Možda se tu negdje izgubio život. U vremenu. U ulicama kojima si prolazio. U licima ljudi koje si mimoilazio. U vremenskom roku koji je prošao. Brže nego ikad. Uvijek prebrzo kada je život u pitanju.

Da, znam kako je to. I sam imam takav osjećaj ponekad. Često je to samo nagon koji me tjera da idem naprijed. Da se ne predajem. Gotovo uvijek to je samo onaj blizanac perfekcionista koji nikako da nauči da ne može uvijek sve biti savršeno. Ali baš uvijek to je onaj dio mene koji se nikada neće skrasiti. I koliko god mi se taj dio nekada ne sviđao, i koliko god htio da se mogu konačno smiriti, na kraju dana shvaćam da je to vitalni dio kojeg ne možeš mijenjati. I nema smisla ni pokušavati. U životu možeš biti sve što hoćeš; što god poželiš. Još od kada sam bio klinac u nekom sam filmu čuo tu rečenicu i od tada mi je ostala u glavi. A kada znaš što želiš u životu, potrudi se da to i dohvatiš i ne pustiš. Nikada. Ne zato što tako govori glavni protagonist ovog filma. Ne zato što ja to ponavljam. Već zato što kada jednom saznaš svoj smisao ovog zemaljskog života i koji ti je cilj kojem ideš, sve drugo je manje važno. To postaje tvojom misijom. To postaje dijelom tvog života. Dobra je stvar znati tko si i gdje ideš. Gledajući ljude oko sebe, možeš se smatrati i sretnikom. Mnogi takvo što nikada ne dokuče. Samo i dalje hodaju ulicama. I kisnu usput.

“I read somewhere how important it is in life not necessarily to be strong… but to feel strong.”, kaže jedna od mnogih rečenica koje vrijedi zapamtiti iz filma. Budimo realni, gotovo svaka izgovorena riječ u tom je filmu poezija. Ali zaista, ne moraš biti Alexander Supertramp da shvatiš smisao svega. Ne moraš bježati da bi se pronašao, ali nema boljeg osjećaja kada pronađeš sebe. Iako to može značiti biti izgubljen neko vrijeme. Trenutak kada se pronađeš, jednak je onom trenutku kada dan postaje noć. Onom jedinstvenom osjećaju koji mnogi ne razumiju. Onom najkraćem trenutku sumraka dok se sunce još ne predaje, iako se prve zvijezde naziru. Trenutak sličan onome kada konačno zapališ cigaretu nakon cjelodnevnog “Zabranjeno pušenje” znaka. Trenutak kada napokon izdahneš nakon što si predugo držao dah u sebi. Mir.

“Rather than love, than money, than faith, than fame, than fairness… Give me truth.”, Thoreaovim riječima, vrijeme je da vratim balans u svoje vrijeme. U svoj život. Da nekim ljudima otvorim vrata i pridržim ih dok se ne izvuku iz moje svakodnevice. O da. “I ne zatvaraj ih za sobom. Ima ih još s izlaznom kartom”. Da zaboravim na materijalno. Iako ne mogu reći da do sada jesam tome pridavao kakvu pozornost, jer da, to je samo novac. I kada ga ima i kada ga nema, vrijednost neka ti bude ista. Tvoja, ali i vrijednost svega drugog. Nematerijalnog. Da, i dalje ću biti bez auta, stambenog kredita i svih sličnih nepisanih pravila. Programa koje mi je predstavilo društvo. A onda isto i nametnulo. Da, ne trebaju mi prazne priče ispraznih ljudi koji samo prolaze ovim životom. Daj mi nešto što ostaje. Daj mi negdje gdje mogu pripadati. Daj mi neku koja će me htjeti zbog svega toga što nisam. Zbog svega toga što neću. Daj mi istinu.

Sviće. Rani su jutarnji sati. Hennessy s dvije kockice. Tope se brzinom svjetlosti. Brže i od samog svitanja. Još jednog magičnog trenutka u danu kojeg uglavnom propuštamo. A traje tako kratko. Trepni i nestat će. Trepni još jednom i zatvori oči. Usredotoči misli. Još jedan odličan dan je pred tobom. Preda mnom. Gasim mobitel. Zatvaram laptop. Do sutra. Koristim trenutak. Preuzimam vrijeme. Jer vrijeme je život. Ovoga trenutka.

Izlazim na ulicu. Nebo je perfektno plave boje. A lica ljudi su nasmijana. Drago mi je da sam ove riječi danas podijelio s tobom. “Happiness only real when shared.”

 

Comments

comments

Follow:
Share:

Leave a Reply