Mala noćna razmišljanja

Mala noćna razmišljanja

Dugo se nisam osjećao ovako dobro kao večeras. Iako nije neka večer. Neka posebna, mislim. Radio do 22h. Došao doma, kuhao si večeru. Znojan. Umoran. Vani je vruće. Ljepljivo. Ljeto u 9om mjesecu. Hvala, ne bih. Ipak, neke su večeri stvarno bolje od ostalih. Zaista jesu. Ili je sve kako si posložiš u glavi. Bit će da je ipak to.

Nije ovo večer od teških tema. Da vam pravo kažem, nijedna nije. Barem kod mene nije. Ne, već dugo. Davno sam si obećao, vođen nekakvim okolnostima tada, da mi nijedna večer, nijedan dan, nijedan trenutak neće biti težak. Neću ga doživjeti teškim. Neću ga prihvatiti kao takvog. Nijedan. Od tada kroz život idem lagano. Da, tu i tamo zapnem, okrenem se, ali samo na kratko i odmah potom vratim. Nema smisla. Ali stvarno nema smisla. Da ti kojekakav trenutak, koji je samo i jedino trenutak, kvari smisao.

Ja se ne znam naljutiti. Niti ne želim, a samim time niti ne trudim. A nekada sam znao. Ne možeš me izbaciti iz takta. A nekada su me znali. Ne doživljavam ništa osobno. A kada se samo sjetim nekada… Živim u miru. I tako već nekoliko godina. Tu i tamo me uhvati nemir samo zato što nemam strpljenja. Ne znam čekati. To uvijek navodim kao svoju glavnu manu. Nestrpljiv sam. Ne volim privremeno. I želim sve odmah. Svejedno živim u miru. Živim posloženo. Onoliko koliko treba. A to je malo. No, sasvim dovoljno da funkcioniram. Sasvim dovoljno što se mene tiče. Sasvim dovoljno. Za mene.

A to dovoljno je tek nekoliko želja, nekoliko ljudi i vrlo malo planova. Skužio sam da je Ivo Andrić bio u pravu kada je govorio da nikada više ne planira. Nekada sam bio krcat planova, potpuno opsjednut njima i apsolutno podređen riječi: moraš. Trebalo mi je gotovo trideset godina da mi postane jasno. Gotovo trideset godina da ispred riječi “moraš”, napišem “ne”. Dva slova. Dva jebena slova. Zar to nije smiješno?! Dva slova koja mijenjaju koncepciju svega. Svega naučenoga. Svega pristojnoga. Dopadljivoga. Svega što se mora. Ili se moralo. Prošlo vrijeme.

Neki dan u autu, vozimo se i na radiju krene neka blentava pop stvar i ja pojačam. Zarazno je. Pjevno. Dobar beat. Ljeto, otvoreni prozori, semafor, a u autu šiba neki pop pjesmuljak. I ja pjevam. Briga me ko sluša. Osoba na sjedalu do mene, odmah smanji, pogleda me ispod oka i kaže: Peliću, pa nismo više tako mladi. Smanji.

S druge pak strane imam prijatelje koji su toliko opsjednuti svojim godinama da mi postaje sve teže nazivati ih prijateljima. Jer više ne vidim ništa slično što bi nas povezivalo. Osim godina. A oni se godina toliko boje. Njih godine toliko uvjetuju. Oni godinama već razmišljaju samo o godinama. I što se mora u kojim godinama. A što više ne smije.

S treće pak strane, imam prijatelje, precizirat ću pa reći da su ipak poznanici koji su u braku, a ne vole se. Vole druge. Ili ne vole sebe. Ili međusobno. Ili što već. A zajedno su. Godinama. Imam poznanike koji ulaze u brak, a ne trpe se. Ili sebe. Ili njih. Ili međusobno. Ili što već. Imam poznanike koji ne žele ostati sami. Brak u tridesetoj. Dijete u 35oj. Drugo u 40toj. Zar te nije strah ostariti sam?! Moraš naći nekog.

Primjećuješ kako radim razliku između prijatelja i poznanika. Drago mi je. To je isto kao i kada kažem da je neka cura zgodna, a neka druga lijepa. Znam razliku. Znam i da ju mnogi ne znaju. A to je bitno. Bitno je da znaš što govoriš, a što radiš. Što želiš, a što ne. Što se mora… Ništa. Bitno je da znaš da se ništa ne mora. Ili barem da znaš da postoji razlika. U shvaćanju. Tvojem. O tebi se radi. Na tebe se odnosi. Baš sve što se tebe tiče. Baš svaka tvoja odluka. A sve je stvar odluke. To smo davno zaključili. Ako nisi, vrati se na koju kolumnu prije.

I zato živim u miru. Jer sam tako odlučio. I od tada me nije briga. Ali baš za ništa. Ne uspoređujem se. Ne određujem se. Ne analiziram se. Ne tjeram se. Ne gnjavim se. Ne maltretiram se. Ničim. Iz dana u dan. Učim živjeti na taj način. Iako sam naučio. Na vlastitim postupcima. Na vlastitim greškama. Na vlastitim glupostima. Vjeruj mi, ja sam prije desetak godina bio najsjeb…. lik ikada. Kad se samo sjetim. Budala. Izgubljena. U sebi. Sa sobom. Pokušavajući osvojiti prihvaćanje drugih. Kreten. Svjetskih razmjera. No dobro. To su te godine. Nije da smo svi s dvadeset bili pametniji. Možda neki i jesu. Nekima onda očito treba malo duže. Meni je uvijek i trebalo. Kako god, bolje ikad nego nikad. U ovom slučaju, zaista bolje ikad nego nikad. U ovom slučaju ne želiš nikad. U ovom slučaju ne želiš biti u situaciji da si odrastao čovjek, a izgubljen. U sebi i drugima. Nije lako. Nije nikako. A znam da takvih ima. Koliko ih je samo.

A zapravo je sve tako jednostavno. Mislim da sam to u knjizi napisao i nekoliko puta. I tih nekoliko puta nije bilo jednostavno nekima da shvate. Da je sve tako nevjerojatno jednostavno. Da je čovjek jedino što je komplicirano. I to svojom voljom. Sve drugo je laganini. Sve drugo je sve onako kako sam poželiš. Kako sam postaviš. Kako sam odlučiš.

Slušaju ti se glupe pop pjesmice dok sjediš u autu na semaforu? Slušaj. Pjevaju ti se glupe pop pjesmice dok sjediš u autu na semaforu? Pjevaj. Slušaju ti se i pjevaju glupe pop pjesmice dok sjediš u autu na semaforu? Slušaj i pjevaj. Slušaju ti se i pjevaju glupe pop pjesmice dok sjediš u autu na semaforu, a imaš trideset godina? Slušaj i pjevaj i imaj trideset godina. Zaboli te. Nevažno je dok god je tebi nevažno. Važno je samo ono na što obraćaš pažnju. Pa reci mi zašto onda obraćati pažnju i trošiti trenutak na nešto što ne voliš. Na nešto što te opterećuje. Na nešto što nije ono što želiš. Na nekoga koga zapravo i ne voliš. Čemu?! Ali čemu?!

Pet minuta mudrosti. Ako si uopće pročitao ovaj tekst do kraja. Zbrda zdola. Samo sam pisao i nisam razmišljao. Poklapa li se ili uklapa. Ima li grešaka i zvučim li nepismeno. I hoćeš li se složiti ili nećeš. Ako napišem briga me, reći ćeš da sam umišljen. Ako napišem da mi je svejedno, reći ćeš da se preseravam. Ako napišem da ja uopće ne razmišljam što ćeš ti misliti, ti ćeš misliti što god hoćeš, a ja stvarno neću razmišljati o tome. Jer napisao sam ono što mislim. I kako razmišljam. Sve drugo nije do mene. Samim time me ne dotiče. Samim time van je mojeg okvira. Djelovanja. Razmišljanja. Želje za reagiranjem. Kako god.

1 sat je ujutro. I sad ću objaviti ovaj tekst. Pročitat će ga nitko. Jer tko je još budan u ovo doba ponedjeljkom. Osim mene. Koji se svojski trudi ne zaspati prije dva, tri ujutro. Koji najradije ne bi ni spavao. To je tako dosadno. Ležiš i ništa ne radiš. Kako vam se da?!

Mala noćna razmišljanja. Kompletno nepovezana. Brutalno iskrena. Bez toka i slijeda. Bez moraš i načina. Sasvim jednostavna. Naoko bezvezna. A opet toliko potrebna.

Laku noć.

 

Follow:

9 Comments

  1. LjubicA
    September 13, 2016 / 3:21 am

    Ima još budnih sta razmisljaju nocu i ne mogu zaspati xD

  2. Sanja
    September 13, 2016 / 9:10 am

    Nice?

  3. Nikolina
    September 13, 2016 / 9:37 pm

    Totalno nepovezano, ali smisleno na neki nacin. Tok svijesti ❤

  4. NN
    September 13, 2016 / 10:52 pm

    Super,super!???

  5. Kostic B.
    September 14, 2016 / 1:07 am

    Deane ja sam pročitala. I slažem se… ja sa mojih 26 postajem sve sličnija tebi i lakše je. Mir je samo u samom tebi. Kad je tako onda možeš živjeti sa svime. Divan ..jbno brutalan tekst! Sad…spavanac. .lažem. .prvo serija 😀 laku noć u 01:05.

  6. Natalija
    September 20, 2016 / 10:26 pm

    Volim tvoje stvari!❤

  7. Kristina
    October 3, 2016 / 2:26 pm

    Toliko toga sebe pronađoh u ovim razmišljanjima…hvala ti….

  8. Kristina Matković
    October 10, 2016 / 12:15 am

    Godine … Hahahaha ! Da , nesto sto je ” vazno ” a opet nije ! Onak …. kako kažeš treba stvari posložiti u glavi nekad davno razmišljala sam da li je nesto ok ili sam ipak prestara ( a ruku na srce sad sam starija ) i onda odjednom nije vazno !
    Na pragu moje 40 te … Nikad nisam bila slobodnija , nikada nisam glasnije pjevala i nikada jasnije rekla sto mislim ! Tko me zeli cuti neka sluša … tko ne neka ode … i dont give a shit ?
    Osvrt na glazbu u autu …. da ! To sam ja koja vozi u pola 8 na posao i glasno sluša muziku ( kavu ne stignem popiti prije posla ?)
    I zato ekipa samo osmjeh ?

  9. MODESTY
    January 6, 2017 / 12:15 pm

    ~Samo sam pisao i nisam razmišljao. Poklapa li se ili uklapa. Ima li grešaka i zvučim li nepismeno. I hoćeš li se složiti ili nećeš. Ako napišem briga me, reći ćeš da sam umišljen. Ako napišem da mi je svejedno, reći ćeš da se preseravam. Ako napišem da ja uopće ne razmišljam što ćeš ti misliti, ti ćeš misliti što god hoćeš, a ja stvarno neću razmišljati o tome. Jer napisao sam ono što mislim. I kako razmišljam.~ Ahhh kako VOLIM tu buntovnu slobodu uma , kada ne das da te stave u kalup OBICNIH,kalup SISTEMA , prosto u grudima mi je narasla milina ,ponos sada u ovom trenutku dok sam citala! E , da , CUVATI DETE U SEBI je tajna mladosti !!! <3 Biti svoj i ne dati na sebe ! 😉 To je tvoje pravo , moje , bilo cije prema nama samima ! Slican tebi , razumece te savrseno i sa svim mogucim greskama , cak i ne izgovorenu rec procitace sa usana iako su neme 😉 Cheers !

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Privacy Policy