Moja Kuba

Moja Kuba

Kuba je nedosanjani san bila do evo prije koji tjedan, kada sam odlučio prestati čekati i nagovarati sve da idu sa mnom (što sam radio godinama), skupio stvari, prvo otišao u Španjolsku na neke poslovne sastanke i onda produžio za Kubu. Produžio, nekih desetak sati leta. Išao s prijateljima na kraju, gotovo pa i neplanirano, i sva sreća da jesam, jer oni znaju španjolski što je na Kubi ipak itekako potrebno. Znaju Kubanci nešto engleskog, ali malo, i to oni mlađi, ali uglavnom, ako znaš španjolski onda si u prednosti zbog toga što možeš pregovarati, ali i razumjeti puno toga. Sad kad sam se vratio, prvi korak mi je učenje španjolskog. Talijanski znam, pa će i to bit lakše.

Dva tjedna sam bio na Kubi, a sanjao da idem nekih dvadeset godina. Neki dan sam pronašao putopis jedan koji sam napisao o Kubi, iz 2005. čini mi se. Pisao sam ga za jedan portal, i to na način kao da sam se tek od tamo vratio. Tako da eto, konačno mogu složiti pravi putopis s dojmovima koji su još uvijek toliko jaki, da iako sam se vratio, i dalje na ulici dok hodam, sa svih strana čujem glazbu, vidim stare aute na cesti i Kubance na ulici. To samo govori koliki je dojam ta zemlja ostavila na mene. Kao nijedna do sad. Kao da si začaran i magija ne popušta. Mislim da nema lijeka, da kad jednom odeš na Kubu da će te zauvijek promijeniti. I da ćeš joj se stalno vraćati. Barem ja tako na to gledam. 

Opet, ja sam vrlo subjektivan, jer meni je Kuba cijeli život bila u planu i doslovno sam godinama učio njenu povijest, sve od doba gusara do danas. Jako me zanima to doba gusara, i cijela priča oko toga, tako da jesam jedva, ali jedva dočekao da kročim na to tlo kojim su nekada hodali najstrašniji gusari ovoga doba, pa sve do nekih od najvećih umjetnika nešto kasnije. Šta da vam kažem više, prvi sam izletio iz aviona, ali doslovno, čim su se vrata otvorila, ja sam prije svih izašao van, moji su se valjali od smijeha… Kao klinac kad ne možeš dočekat poklone ispod bora na Božićno jutro, tako sam i ja, nakon neprospavanih deset sati leta, odmah izjurio van jer sam čim prije htio stati na kubansko tlo. Zašto je tako i odkud tolika opsesija Kubom? Ne znam. Ja to povezujem s prijašnjim životima, ali ovo nije tema za to. Svejedno, jedino na taj način mogu objasniti zašto baš Kuba, zašto baš ta povijest, zašto su mi neka mjesta na Kubi djelovala kao da sam već bio tamo i ulijevala mi mir kao nikada ništa do sad, te zašto su mi svako malo suzile oči kada god bih šetao ulicama Havane ili čuo pojedine pjesme.

Nešto naj drugačije od svega što sam do sad vidio i osjetio jest Kuba. Njihov način života, pogleda na svijet, ma sve, apsolutno sve, je potpuno drugačije od života koji mi živimo ovdje. Da, siromašni su, ako gledamo s materijalne strane. Iako ja to siromaštvo nikada nisam doživio u pravom smislu riječi dok sam bio tamo, niti isto vidio, odnosno gledao na taj način. Možda nemaju puno u materijalnom smislu, ali način na koji žive život i kako ga prihvaćaju, čini nas, u zapadnom svijetu, znatno siromašnijim od njih. Duhom. Predivni ljudi! Njihovi domovi su svi otvoreni, prozori i vrata, svi sjede vani, pričaju, dovikuju se, plešu, glazba svira sa doslovno svih strana, iz kuća, iz barova, restorana, da li s radija, televizije ili ju pak uživo bend svira, ali glazba je svugdje. Plešu mladi i stari. Klinci se na ulici igraju skrivača, igraju se špekulama, ili pak školice. I to je toliko lijepo vidjeti, da su svi po vani, neopterećeni mobitelima, društvenim mrežama i sličnim.

I zaista, iako Internet na Kubu tek dolazi (Wifi postoji na svega nekoliko mjesta u gradu i u par hotela; dobiješ karticu na kojoj ostružeš kod koji uneseš i vrijedi sat vremena), a mobilni Internet je nekoliko puta skuplji nego prosječna plaća Kubanaca, Internet uglavnom koriste turisti, a nešto manje lokalci. Tako recimo tamo gdje ima interneta možeš vidjeti cca desetak, dvadeset ljudi kako pognute glave poput robota samo tipkaju i skrolaju po mobitelima. I onda se okreneš, a s druge strane ekipa neopterećeno živi. I tako sam znao stajati i promatrati to, i vidjeti sebe zapravo kako izgledam jednako tako vjerojatno; programirano ovisan o internetu i svijetu koji zapravo ne postoji. Virtualnom svijetu. Zato sam se radije okrenuo na drugu stranu, i odlučio za pravo živjeti. Stvarno živjeti. Internet sam koristio minimalno, tek toliko da se javim svojima (jer moja mobilna mreža tamo nije imala signala uopće) i eventualno nešto objavim na Instagramu. I to je to. Svega par minuta dnevno. I nevjerojatno je koliko se lagano zapravo osloboditi tog „pritiska“ interneta i činjenice da trebaš biti dostupan uvijek i u svakom trenutku. Bez problema. Kao što se i opet bez problema vratiš u stanje „ovisnosti“ čim ikona pokaže da je Wi-Fi dostupan.

Mene ja najviše dobila Havana, iako sam posjetio i Cienfuegos i Trinidad i Varadero. Vinales sam ostavio za drugi put iako mi je i to bilo sad u planu, ali jednostavno nisam stigao. Bio sam uvjeren da će mi za Havanu trebati samo dva, tri dana, kao što većina itinerara inače vodi, ali to je smiješno. Kakva bi to greška bila, ostati u Havani samo par dana. Pa taj grad zaslužuje barem dva tjedna i ne bi mogao dosaditi ni najmanje čak ni tada. Sljedeći put idem samo u Havanu nekoliko tjedana, iako bi trebalo vidjeti i jug otoka koji je jednako tako predivan.

Kuba je najveći karipski otok, ceste nisu najbolje, pa vam tako do Trinidada treba nekih 4/5 sati vožnje, a on se nalazi negdje cca na sredini otoka. Ali vožnja na Kubi je nešto najbolje ikad. Naravno, kad uzmeš vozača jer ne znam kako bih tamo sam vozio. Tako smo uzeli stari američki auto i napravili đir po otoku. I ta vožnja vrijedi apsolutno sve. To je čudo. Voziš se po autocesti koja je poluoznačena, pa onda po lokalnim cestama gdje svako malo neka životinja prijeđe cestu ili ide cestom poput bika, konja i slično. Ali priroda je čudo. Način života u mjestima uz cestu. Nevjerojatno nešto. Na Kubi nema reklama poput billboarda, već su to samo slike Fidela ili Chea i njihove izreke. Uz vas na cesti prolaze stari američki auti, po putu se izmjenjuju pejzaži puni palmi, oblaka kao da su nacrtani na nebu i ako se samo malo zamisliš imat ćeš feeling da si se vratio u vrijeme. Vrijeme dok još nisam ni bio rođen i sve što znam jest iz knjiga i filmova. Kažem ti, nešto najbolje što sam ikada osjetio u životu odnosno na nekom putovanju.

Jedan dan sam isto tako išao na sajam antikviteta i starih knjiga jer sam htio kupiti neku staru knjigu i zaista ima knjiga iz 1700./1800.ih godina i tada mi je palo na pamet da odem u knjižnicu u Havani i pitam ih bi li možda moju knjigu htjeli staviti na svoje police, pa tko zna možda jednoga dana i nju netko, za kojih stotinu godina, pronađe na nekom sajmu antikviteta u Havani. To bi bilo prva liga. I zaista, otišli smo u knjižnicu, moji su me predstavili njima, pokazali na knjigu. I iako su prvo bili iznenađeni, a pogotovo zato jer kao što su rekli nemaju hrvatskih čitatelja na Kubi, ali i samom činjenicom da jedan autor želi svoju knjigu ostaviti u knjižnici u Havani, kasnije su rekli da im je zaista drago, slikali smo se i ovjekovječili taj trenutak, koji će meni vjerojatno cijeli život ostati zapamćen u glavi. Još jedan san koji sam ostvario; da mi se knjiga nađe na polici u knjižnici u mojoj Havani.

Čak su me i na ulici prepoznali, i to nisam mogao vjerovati. Dvije cure iz Srbije koje me prate i čitaju, te kad su me srele, prišle su mi i ne znaš tko je bio više iznenađen, oni ili ja; što i tisućama kilometara daleko ljudi te prepoznaju. To mi je bilo fenomenalno.

U Havani sam posjetio sve što sam stigao; od Malecona i veličanstvenog zalaska sunca na istom, malih paladares restorana, muzeja Revolucije koji je fantastičan, tvrđave s koje i dalje navečer pale topove, pomorskog muzeja gdje  čuvaju ostatke piratskih brodova i blaga… prošao sam ju uzduž i poprijeko, a i dalje ju nisam stigao cijelu obići. Ono što je bitno jest zaista osjetiti ju u cijelosti, maknuti se malo od glavne, turističke ulice i ići istraživati. Tek tada shvatiš koliko je zapravo Havana lijepa. Najljepši grad kojeg sam vidio, a proputovao sam zaista puno.

Sretneš usput i puno ljudi, upoznao neke i s kojima sam ostao u kontaktu. Svih odmah zanima odakle si, a na spomen Hrvatske odmah viču Rakitić, Modrić, Petrović, Jugoslavija i Tito. Neki znaju i nekoliko riječi, pa mi je jedan Kubanac koji mi je pričao kako mu je tata hrvat, na svaku moju riječ govorio na hrvatskom: Dobro je. Hahah. I tako, ima priča svakakvih; šteta da nije moguće ovim medijem prenijeti i video zapis jer Kuba se ne čita, ne gleda, Kuba se sluša i osjeća… Zaista, sjediti u restoranu ili bircu, te slušati kako bend izvodi neke od najljepših kubanskih pjesama, od kojih ti koji put i zasuze oči, je od neprocjenjive vrijednosti i ne možeš to nikome opisati dok i sam ne osjetiš. To su trenuci koje ću pamtiti zauvijek. Čuti Veinte Anos, Omaru Portuondo ili Buena Vista Social Club, s Daiquirijem u ruci i automatski si u nekom drugom svijetu.

Kad smo kod Daiquirija, da, posjetio sam i El Floriditu, Hemingwayev najdraži bar, kao i La Bodeguitu Del Medio koju sam nekoliko večeri zaredom, uz puno mojita, zatvarao. Mada nikad nisam mislio da ću to reći, Daiquri mi je čak i malo bolji od Mojita. Odlično piće. Hemingway je zaista znao živjeti. Posjetio sam i njegovo imanje nedaleko od Havane, i pronašao toliko inspiracije za svoju sljedeću knjigu. Na cijeloj Kubi. To mi je nekako i bila misao vodilja. Toliko je inspiracije na svakom uglu Havane, Kube, u ljudima, u pričama, u trenucima da je to nevjerojatno. Šetnje noću starim ulicama koje znaju toliko toga, koje su proživjele i nadživjele toliko, slušati priče koje ti pričaju dok njima hodaš je osjećaj koji ću pamtiti dok sam živ. To su trenuci koji me čine živim. Jednako tako, svaki, ali baš svaki kadar je i fotografije vrijedan. Kažem ti, prelijepa zemlja. Nisam siguran hoće li me ikoja zemlja više ovako oduševiti. Svakom preporučam. Ne mogu reći da mi je otvorila oči jer sam i do sad znao koje su prave vrijednosti u životu, ali dobro je podsjetiti se što je zaista važno u životu. I hvala Kubi na tome. A ja ću se i dalje vraćati po taj podsjetnik, siguran sam, svake godine.

*putopis koji sam poslao magazinu Story, ali u originalnom, dužem izdanju*

Follow:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Privacy Policy