Ne stavljaj se nikome na mapu. Mijenjaj kompas.

Ne stavljaj se nikome na mapu. Mijenjaj kompas.

Priča meni neki dan jedna prijateljica kako ne može naći nikoga. Ona hoće, ali nitko neće. Mislim, barem ne oni koje ona hoće. Jer oni koji nju hoće, ona neće. Uglavnom, stara priča, poznat sadržaj, samo su likovi novi. Pa krene. «Ima taj jedan, sve bi mi dao. Stalno me zove van. Ljubazan je, romantičan. On bi mene htio voditi ovamo, onamo. Ništa mu nije problem. Stalno mi se javlja. I zgodan je. I sve je. Ali ne da mi se.»  Naravno, to nije sve. «E, al ima još jedan.» Here we go. «Vidiš, taj je baš ono đubre. Ne javlja se, ne zove, nekad i ne odgovori i to kad se ja njemu prva javim. Pozvao me na kavu, ali zapravo se složio da bi mogli na kavu tek kad sam ja to predložila. Ali ja bih sve dala da me pozove van. S njim bih odmah išla gdje god treba. Ma kad god hoćeš. Ali ne javlja se». Rekao sam vam, stara priča. Fabula je poznata svima. I sve isto završe. Ali nijedna još pouku iz iste nije izvukla.

Što nas to fascinira kod odbijanja nije mi jasno. Kod toga da je drugoj strani svejedno. Ma ne samo da joj je svejedno, nego joj nije ni do jednog. Pa taman ni da si taj jedan ti. Zašto je to i dalje tako zanimljivo iako više nismo balavi i nezreli pa da se na to izvlačimo. Govorimo o tridesetim godinama. Iako ta cijela igra nema ni veze s godinama toliko. Cijela ta igra ima veze jedino s onim što želimo. A činjenica je da ako nas odbijanje pali, da je to i točno ono što tražimo biti – odbijeni.

S druge pak strane nudi nam se sve. Ili bar tako to izgleda naizgled. A možda to i zaista i je. Možda. Ne znamo jer nismo probali. Vjerojatno i nikad nećemo. Jer to nije to. To nije ono što trenutno tražiš. To nisi ti. Tu nema uzbuđenja. To zvuči kao dosadno. Već viđeno. Kao pretpostavljeno. Kao kristalno jasno. A nekako mi se čini da neki od nas ipak više vole biti mutni. Barem kada je o zaljubljivanju riječ. I nije to loše. Ništa od toga nije loše. Samo je istina da taj lov u mutnom na kraju dosadi. Još gore, povrijedi. Pa ti bude žao. Sebe, u prvom redu. A onda i potraćenog vremena. A onda i činjenice da lov u mutnom najčešće donosi – ništa. Samoću. Dosadu. Već viđeno. I sve ono što si htjela izbjeći. Na kraju ostaješ s time. Ali sama.

Ne kažem da je jedna strana bolja od druge. Da je uzbudljivo bolje od statičnosti. I obrnuto. Ono što želim reći jest da moraš biti dovoljno odrastao/la da shvatiš što želiš. I možda će ti tada uzbudljiva biti baš ova druga strana koja ti se do sada činila dosadnom. A možda ćeš ove koji se ne javljaju, koji ne trzaju, kojima nije stalo, smatrati već viđenim. Očekivanim. Pretpostavljenim. Možda ti tada bude kristalno jasno. Kada posložiš stvari u svojoj glavi. Jer, ruku na srce, već otprilike znamo što možemo očekivati od pojedinog ponašanja. Od pojedinih karaktera. Od sličnih ljudi. Nema tu iznenađenja. Nema tu ništa novog. Ništa se tu promijeniti neće. Ma koliko god mi očekivali suprotno.

Jer istina je da je sve u tvojim očekivanjima. A to ćeš najbolje znati kada, ako već nisi, probaš i jednu i drugu stranu. Da bi znala što na kraju ne želiš. Ali isto tako da bi shvatila što točno očekuješ. I što želiš očekivati. Možda bi ti s tim koji se nikada ne javlja, a ti žarko želiš da ti se javi, bilo dosadno. Možda bi shvatila da je jedino što te kod njega privlačilo, bilo to što te on odbijao. Možda shvatiš da si se zagrijala samo za priču. Za ono što se lako proda. Onima koji trče za takvima. A možda nakon takvog odlučiš dati priliku onom prvom. Onom tko ti nudi sve što želiš. Sve ono što ti je do tada djelovalo kao dosadno. Neuzbudljivo. Normalno. Možda tada shvatiš da te to zapravo privlači. Možda shvatiš da nešto što je jednostavno ne mora nužno biti već viđeno. Pretpostavljeno. Nezanimljivo. Možda. Možemo i dalje razglabati o tome, ali istina je da nećeš znati dok ne probaš; dati šansu oboma.

Svejedno, sve kao i uvijek polazi od tebe. Tvoja razmišljanja reflektiraju se na tvoj karakter, a tvoj karakter na tvoje želje. Tvoje želje na tvoje ponašanje, a tvoje ponašanje kasnije na ono što privučeš sebi. Koja će to biti strana sasvim je svejedno; dok god je dobra za tebe. Dok si ti na miru. Dok god je tebi lijepo. Dok je to ono što ti uistinu želiš.

Jedino, ipak ne zaboravi jedno. Isto sam rekao i frendici s početka, a ponovit ću i ovdje: «Ako se nekome moraš konstantno stavljati na mapu, možda je vrijeme da provjeriš svoj kompas».

Sretan ti put.

 

*Ako ti se svidja blog i želiš prva/i dobiti novi tekst na mejl kada izadje, scrollaj dolje i subscribe ⬇️ Hvala!

 

 

 

 

 

Comments

comments

Follow:
Share:

4 Comments

  1. Lily
    March 25, 2017 / 8:29 pm

    Ja ne mogu vjerovati kako ovaj čovjek ,ovaj naš dragi Dean ,pogadja ravno u moju glavu,srce i dušu. …pronalazim se ,ne u svakoj rečenici ili riječi nego u svakom SLOVU…😍👌😆

  2. Martina
    March 26, 2017 / 3:44 pm

    U svakoj recenici sam se pronasla tovno sve si pogodio kao da se vrtimo u zacaranom krugu

  3. Renee
    August 15, 2017 / 12:55 pm

    Prekrasno!!

  4. September 13, 2017 / 1:06 pm

    Što bi se kazalo :”Kako zračiš tako privlačiš”

Leave a Reply