Nostalgična

Nostalgična

Jutro 90ih. Možemo to tako nazvati. Prva stvar koju sam napravio, kao i svako jutro uostalom, upalio sam laptop. Otvorio Youtube i ne znam zašto iz kojeg razloga krenuo slušat muziku 90ih. Autoplay na on, a pjesme su se same nizale kako je Youtube predlagao; od Backstret Boysa i We got to goin’on, do Savage Gardena i To the moon and back do Spajsica i Say you’ll be there, pa sve do Baywatch Theme song. Bilo je tu još brdo stvari koje smo tada, htio-ne htio slušali. A slušali smo ih svi. Možda ne sve, ali jednu smo barem stvar znali, zapamtili, voljeli.

I koliko god mi to sada bilo pomalo smiješno, sada kada sam vrtio te spotove, skužio sam koliko god ta muzika bila i stara (iako tako ne zvuči mada je prošlo 20 godina) i tada smo se sprdali s pjesmama poput Barbie Girl, činjenica je da te sve pjesme, uključujući i Barbie Girl, dan danas zvuče bolje nego bilo što što na radiju svira posljednjih godina od glazbe koja se smatra komercijalnom. Neusporedivo. Bolje. I koliko god mi to sada bilo pomalo smiješno, sada kada sam vrtio te spotove, nisam mogao, a da se ne sjetim svoje osnovne škole i načina na koji smo mi prolazili kroz naše školovanje. Nisam mogao ne sjetiti se cura koje su skupljale postere iz Brava i ne znam više kojih sve magazina o Nicku Carteru i razmjenjivale članke iz novina, donosile u školu, a svaki je leksikon (da, leksikon… mladji raspitajte se šta je to) bio pun srca za Nicka ili nekog od njih iz benda. Ne mogu se ne sjetiti koliko sam lud bio za Victoriom Adams, ona mi je bila mjerilo za sve «stvarne cure». Svaku sam usporedjivao s njom. Smedja kosa do ramena, smedje oci, visoka, vitka i BAM. Pisao sam uostalom u tome i u knjizi. Kad je se samo sjetim u onom kožnom odijelu ili šta li je već u spotu nosila. Dugo su njeni posteri visili na mojim zidovima u 90im.

90te. Radili smo gluposti, ali ništa pretjerano da su o tome morale pisati novine. Ništa toliko strašno da bi nas izbacivali iz škole. Ništa što nije dozvoljeno za te godine, a opet u granicama normale. Dopisivali se papirićima pod nastavom, pod odmorom bili na igralištu, navečer izlazili na pizzu i u kino ili pak na tulume kod nekog. Tamo bi zavrtili bocu istine, pozvali cure, napričali se frendovim Rocco barocco parfemom i molili Boga da nam se boca okrene na curu koja nam se svidja ili pak dogovorili s prijateljima da nam namjesti bocu na curu koja nam se svidja pa da možemo s njom plesati. I to, naravno, na laganice. I will always love you. Kako sam živio na moru, svako bi ljeto išli na plažu čoporativno. Ali baš. Naš deset, nekad i petnaestak. S biciklama. Igrali picigin na bazenu, pa onda iz bazena trčali u more jer je tako more toplije, špricali cure, jeli pomfrit s majonezom i dogovarali se da navečer izadjemo. Ne dugo. Opet je to bila pizza ili kino. Ili tulum kod nekog.

Filmovi koje smo gledali i glazba koju smo slušali bili su nemjerljivo drugačiji od ovog što se danas vrti. She’s all that bio je valjda ultimativni hit i nikako ga nisi mogao naći u videoteci jer je uvijek bio vani. Videoteka. Ha. Julia Stiles bila je svima najdraža glumica i to vjerojatno zato jer je glumila u skoro svakom filmu tada. VHS kazete smo si posuđivali stalno. Kazete. I to ne samo VHS nego i one za radio. Odnosno za walkman. Jer smo ga tada svi imali. I nosili ga svugdje. Jedino ne uvijek u školu. Starci nisu dali da nam ga netko ne ukrade. Imao sam plavi walkman. Sony, čini mi se. Pa dok premotaš pomoću tipki na početak pjesme ili na kraj. Najveći bed bio je kada ti se neka pjesma stvarno sviđala pa si morao stalno premotavati. I pogodit otprilike koliko dugo da se premotava dok ne stisneš stop. Pa ponovno play. Ne odmah play jer bi se neš moglo pokvarit. Tako su nam govorili. A kod kazeta si jedino morao paziti da nešto ne snimiš na nju. Jer i to smo znali. Na radiju čekat najdražu pjesmu ne bi li ju snimili. Bilo je tu snimanja, nasnimavanja, presnimavanja. A najgore je bilo kad bi voditelji prekinuli pjesmu na pola ili nešto pričali. Onda ajmo sve ponovno. Stop pa vrati kazetu na početak.

Slobodne dane, praznike ili večeri uglavnom bi provodili s prijateljima iz kvarta, odnosno u mom slučaju, iz zgrade. S prijateljima iz škole bih se družio dok traje škola, ali svake praznike bih najviše bio s ovima iz zgrade. Bila je to drugačija nešto ekipa od ove iz škole, ali prva liga prijatelji. Nema večeri da nismo smišljali neke igre od skrivača, traženja, oblačili se u crne boje da bi se bolje mogli sakriti u travi, parku, u haustoru zgrade, između auta, ma gdjegod je trebalo. I nema većeg adrenalina nego kada igrate traženja i vas deset leži u mraku u travi nepomično, a ova ekipa koja vas traži prolazi metar pored vas i ne kuži vas. Kakvi trenuci!

Igrali smo nogomet, pokušavali igrat bejzbol mada nitko od nas nije baš točno znao pravila. Bilo je tu i tuče, znali bi se zakačit, ali nakon sat vremena opet smo zajedno išli na plažu ili negdje van. Ništa se nije uzimalo za ozbiljno. Dovoljan je bio jedan poziv na kućni telefon i «Dobar dan. Mogu dobit Deana?» i već smo bili vani. Eventualno, ako nismo doma, javila bi se sekretarica. A doma smo se uvijek gurali tko će snimiti poruku na sekretaricu. I poslije preslušavali. Pa ne valja ovako. Pa se čuje iza. Pa daj šutite sad svi. Ali na kućni nisi baš mogao pričati s frendovima ili curama koje su ti se sviđale. Pa si molio doma da ti uzmu telefon za sobu. Svejedno uvijek je bila frka jer je linija stalno zauzeta. Zato sam, kada sam zvao curu koja mi se sviđala, išao do kina jer je tamo bila govornica i zvao ju na one telefonske kartice. Mislim da i danas postoje. I tako svako malo. Ujutro i navečer. Popodne bi se vidjeli. I to kada bi se ujutro dogovorili. Točno vrijeme i mjesto. I nitko nije kasnio. I nitko nije odgađao. Nikada.

Među prvima sam u zgradi dobio kompjuter. Neki stari, polovni PC 486. Svašta smo na njega instalirali. Od Police Quest koja mi je do danas ostala jedna od najdražih igara pa sve do Broken Sworda, najbolje igra ikad, Monkey islanda i kasnije Fife. Sjećam se, neke od tih igara dolazile su na preko 20, 30 disketa. Kakva je to bila operacija instaliranja. Nikad kraja. Pa jedna disketa šteka. Pa to nije dobar fajl. Pa nije dobro kompresirana. Pa vrati. Pa zovi. A cijelo susjedstvo je bilo kod mene u deset kvadrata sobe. Sjedili po stolu, stolicama, krevetu. Na kat. Gdje god je tko stigao. Svejedno nismo boravili satima na kompu. Predvečer možda. Kad bi došli s plaze ili izvana. A vani kada smo i bili uvijek smo imali svakakvih ideja.

Jednom smo frend i ja, curama koje su nam se svidjale, išli u robnu kuću kupit prsten. Sjećam se da je prsten koji sam ja kupio imao neki ljubičasti kamenčić. Zlatni prsten. Ne znam dal je koštao trideset nečega tada. A najbolje od svega bilo je što ga nisam imao ni kome dati.. Nisam imao curu. A bilo mi je neugodno dati to curi koja mi se sviđa. Na kraju mislim da mi je ostao doma ili da sam ga bacio. A možda sam ga i dao nekoj kasnije za foru. Nemam pojma. Ali znam da nam ideja nije nedostajalo. Radili smo šatore od kartona i drva, igrali se autićima po cijelom parkingu zgrade, gradili si kuće za autiće, limuzine, kamione, šta god smo već kupili (ne mogu se sjeti marke tih autića, Majorette čini mi se, ako se tko sjeti još koje, neka javi), a onda se nakon bacili na neki nogomet ili šetnju do grada za koju se trebalo ipak srediti. Svejedno nismo bili opterećeni. Nimalo. Nosili smo šta nam se kupilo, šta smo imali. Niti smo to gledali, niti smo išli za tim. A svejedno nam je bilo prva liga.

deanpelicKao klinac pjevao sam Bože čuvaj Hrvatsku na raznim priredbama po Istri. Mama mi je kupila neke plave sandale i mornarske hlače. Moja mama voli tamnoplavu boju tako da sam uvijek bio mali od palube. I uvijek su bar majica ili hlače ili tenisice bile tamnoplave. Kao klinac imao sam prebujnu maštu. Dobro, nije da je sada drugačije. Sanjao o putovanjima, o avanturama, o drugim gradovima, zemljama. Čini se da se neke stvari nikad ne mijenjaju.

Kao klinac imao sam djetinjstvo kakvo se samo poželjeti može. Nije da sam nostalgičan, barem ne stalno, ali se tu i tamo sjetim. I drago mi je radi toga. To su neki dijelovi koje ne želim zaboraviti. Nikada. To je dio mene na koji se uvijek rado vratim. Naročito kada se vratim u svoj grad pa me uvijek sjeti gdje i kada i kako i s kim. Svaka ulica. Svaka plaža. Svaka šetnja. Ne bih to mijenjao nizašto. Žao mi je jedino zbog ljudi s kojima hoćeš-nećeš na kraju ipak izgubiš kontakt. Ali to valjda tako ide. Svejedno, imali smo odlične trenutke. Od škole, do nastave, do učitelja, do zabave nakon škole, do izlazaka i svega drugog što je naša mašta smislila, a što smo kasnije i proveli u djelo.

Prošao sam nedavno pored jedne škole dok sam išao na posao. Njih desetak klinaca na igralištu. Jedan mali šutira na koš, ostali sjede sa strane u krug oko jednog koji ima mobitel. I vidi ovo i gle ovako. Vjerojatno su kasnije bacili i selfie pa Fejs pa Instagram i šta već ne. Kako to već ide. Ne želim ni znati. Jer bi me rastužilo. Tužno je samo to i vidjeti. I šteta da je tako. Znam, sad zvučim kao sve one generacije koje to prođu pa poslije pametuju. Zvučim kao naši starci. Ali svejedno ne mogu se oteti dojmu da je naše djetinjstvo, pa vjerojatno i ono naših staraca bilo, ako ništa drugo, itekako zanimljivije. Puno više života. Puno više onog realnog. Puno manje virtualnog. Zapravo gotovo ništa od virtualnog. Internet je tek dolazio, a kada je i došao od čekanja na spajanje sam znao i zaspati. Doslovno. Znam i da su vremena takva kakva jesu. Ne ulazim ni u odgoj ni u to da sve tako danas funkcionira i da sva djeca moraju imati mobitel inače ispadaju izolirana. I to najnoviji mobitel i sve moguće markirano. Inače ispadaju zapostavljena. Ne ulazim u ništa od toga. Ne tiče me se. Iako bi možda trebalo. Ali mi bude žao.

Jer nema boljeg osjećaja od onog kada prstom ili olovkom odmotavaš kazetu koju je zapetljao radio. Nema boljeg osjećaja od onog kada zvoni kućni telefon i ti se javiš, a netko od tvojih prijatelja kaže: «Dobar dan, mogu dobit Deana?», a ti promijeniš glas i kažeš nije doma. I smiješ se ko’ budala. Nema boljeg osjećaja, kada ti pod satom dođe papirić od cure koja ti se sviđa. Ili kada u leksikonu od prijateljice iz razreda pročitaš da se curi koja ti se sviđa, sviđa netko iz razreda tko po opisu nalikuje na tebe. Ili asocira na tebe po inicijalima u nacrtanom srcu. Ili kada s njom plešeš na tulumu na I will always love you, našprican frendovim Rocco Barocco parfemom koji je dobio za rodjendan. Nemam pojma na koji sve način današnji klinci to prolaze.

Pizza i kino. Skrivača i traženja. Spajsice i Backstreet Boysi. She’s all that i videoteka. Walkman i premotavanja. Radio i snimanja na kazetu. Boce istine i sentiši. Autići i 486ice. Beskrajna ljeta i prijateljstva za pamćenje.

Nadam se da usprkos svemu, današnja djetinjstva uspiju, pa barem i na trenutak, doživjeti sve ono što smo mi doživjeli u njihovim godinama.

 

*Ako ti se svidja blog i želiš prva/i dobiti novi tekst na mejl kada izadje, scrollaj dolje i subscribe ⬇️ Hvala!

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.