Sve što možeš. Ili kako renovirati sebe.

Sve što možeš. Ili kako renovirati sebe.

Možeš li na trenutak stati s onime što radiš. Samo na trenutak. Stani. Podigni pogled i pogledaj oko sebe. Sada taj isti pogled usmjeri na sebe. Na ruke, na prsa, na trbuh, noge, na što god ti prvo pogled padne. Ako u blizini imaš ogledalo, ako nemaš, mobitel sigurno imaš. Upali prednju kameru i pogledaj se. Pogledaj si kosu, pogledaj si oči. Pogledaj si lice. Ovo je najbliže što sebe možeš vidjeti. Ovo je najbliži način na koji sebe možeš uočiti. Ovo je najbliži način pogleda “unutra”. Ostani tako na trenutak. I reci mi što vidiš? Reci mi kakvo ti je lice? Koje ti je boje kosa? Kako ti izgleda čelo, koje su ti boje oči? Jesu li ti ruke umorne? Moraš li poraditi na trbuhu? Imaš li jake noge? Smiju li ti se usta i imaš li bore na čelu? Reci mi sve to. Reci sebi, možeš i na glas. Čut ću te. Tim bitnije, ti ćeš čuti sebe. Možda po prvi put nakon dugo vremena. Možda po prvi put uopće. Možda po prvi put. Konačno.

Ugasi mobitel. Makni se od ogledala. I vrati se na ono što si radila. Ali ovoga puta imaj na umu sljedeće. Ti možeš promijeniti svoj život. Sada. Ovoga trenutka. Ove minute. Ove sekunde. Upravo gdje jesi. Za istim stolom. Na istom kauču. Ispred onog istog ogledala od maloprije. Ti možeš promijeniti svoj život. Sve ono što ti ne paše. Sve ono što želiš drugačije. Sve ono što ti upravo ovog trenutka ne odgovara. Da, ti možeš promijeniti svoj život.

Znaš zašto?

Zato jer si živa. Zato jer si živ. Sad, upravo ovog trenutka. I zato jer je ovo tvoj život. Sad i upravo ovog trenutka. I jedino je tvoj. I svako nezadovoljstvo je dio ovoga trenutka. Svaka želja, također. Svako želim drugačije. Svako mogu bolje. I svaki taj dio, dio je tebe. I to je tvoj život. Sad i upravo ovog trenutka. I nitko ti neće rješiti sve ono što je tvoj dio. Nitko ti neće rješiti sve ono što želiš, možeš ili pak ono čime si nezadovoljna. Nitko ti neće rješiti život. Može probati, mogu probati, ali neće uspjeti.

Ali ti možeš.

Možeš stati, možeš prestati, možeš odustati. S bilo čim. S bilo kim. Od bilo čega. Sad, ovoga trenutka. Možeš ugasiti kompjuter. Ostaviti mobitel. Možeš ga baciti. Možeš izbrisati sve brojeve koje imaš u njemu. Ili one kojima se više nikada ne želiš javiti. Možeš izbrisati one kojima se više nikada ne želiš javiti, ali ne iz imenika. Iz glave. Iz života. Možeš otići daleko. Dovoljno daleko samo da se makneš. Od onog što ne želiš. Od onih koje ne želiš. Možeš i ne moraš. Možeš i ostati, ali svejedno se maknuti. Od svega što ti ne treba. Od svakog tko ti više nije dovoljan. Dovoljan za tebe.

Jer sada znaš da je ovo tvoj život i sada znaš da nivoi postoje i da tvoja razina više nije ona najmanja. Sada znaš da je jedan život. I to ovog trenutka. Upravo. I da se sada događa. I da ti upravljaš njime. Upravljaš sobom. I nećeš više dozvoliti htjeti pogledati sebe, a bojati se viđenog. Danas možeš sve što hoćeš. Možeš skratiti kosu, možeš odlučiti pustiti dugu. Ma jebemu, možeš se ošišati i to na kratko. Najkraće, ako ti je želja. Možeš si nacrtati crtu preko lica i takva izaći van. Možeš staviti kričavu šminku i crne usne, a možeš konačno izaći i bez šminke. Možeš. Možeš promijeniti stil oblačenja, možeš izaći u gaćama van ako to zaista želiš. Možeš i ne moraš, ali slobodna si to učiniti.

Slobodna si ne doći na posao, reći da si prehlađena, a zapravo ti je dosta. Posla, jebenog šefa i rađenja onog što ne voliš. Možeš uzeti auto i otići na more. Samo sjesti na plažu i gledati u prazno. Sjesti u auto i vratiti se nazad doma. A možeš i prespavati u obližnjem hotelu. Možeš i na plaži. Možeš i u autu. Možeš i ostat budna. Na plaži. I plesati do jutra po mokrom pijesku. Možeš i ne moraš. Možeš nazvati prijatelje i reći im da ih voliš. Ali i da su nekad šupci. Zbog toga i toga. Možeš biti brutalno iskrena, a možeš i nazvati onog kojeg voliš i reći mu to. Ili onu koju voliš. Sasvim je svejedno. Ljubav je ljubav. Možeš ih imati i više. A možeš i ne imati ikoga. I biti sama.

I jedriti svijetom. I spavati u noćnim vagonima dok putuješ Europom. I letjeti avionom na drugi kraj svijeta. S jednom torbom. U jednom smjeru. Možeš. Ako hoćeš. Ako hoćeš možeš otići na narodnu muziku, obući crvenu haljinu i pričati španjolski. Zaplesati tango na lakonotne ritmove. Kad bi samo znala španjolski. Alli možeš ga naučiti. Lagan je. Skoro kao talijanski. Možeš otići u Italiju da se podsjetiš. Proučavati povijest u Firenci i unajmiti auto te proći kroz Toskanu na putu do Rima. Možeš povesti i kakvog talijana usput. Da ti pokaže kako se pravilno jedu špageti. Iako bi ti radije jela pizzu. Svaki dan. Za doručak, ručak i večeru. S puno mozarelle i malo rajčice. I tiruamisu nakon.

Možeš.

I biti debela. Od tijesta. I pašte. I biti sretna. I imati nekoga tko te voli takvu. Debelu. Nekoga tko te voli kao pizza tijesto. Nekoga tko te voli na jednak način kao što voli i pizzu. Možeš ne prati više nikada suđe, jesti iz papirnatih tanjura i s plastičnim vilicama. I samo ih bacati u smeće. Možeš nikada više ne kuhati i jesti samo salatu ako to želiš. Možeš mrkvu smatrati mesom ako hoćeš. Možeš ju tako i zvati. Može ti brokula biti piletina, a piletina brokula. I na taj način više nikada brokulu ne moraš jesti. Nego jedeš piletinu. Možeš. Tko je rekao što se i kako mora zvati. Tko im je uopće i dao imena. Tko je tako odlučio. Tko je odlučio kako Ti moraš zvati stvari?! Ma tko je odlučio i kako se ti moraš zvati. I to možeš promijeniti ako hoćeš.

Možeš biti plavuša s crnim obrvama. A možeš imati i ljubičasti pramen nasred glave i pustiti ga da raste do guzice. I isplesti pletenicu od njega, Ostatak glave obrijati. Možeš staviti rog na glavu. I biti jednorog. Koji priča španjolski koji si naučila u Italiji od talijana koji te naučio raditi špagete. A ti voliš pizzu. Možeš prodati auto i kupiti romobil. I s njime ići okolo. Možeš. I to upravo ovog trena. Možeš romobilom otići u klub i zakupiti ga na jednu noć. Samo za sebe. Uzeti laptop, spojiti na pojačalo i cijelu noć vrtiti Beethovena. I obući krinolinu i pobjeći u ponoć i ostaviti cipelu negdje putem. Možeš. U istoj krinolini krenuti na put. Pješice. Hodajući kilometrima. Upoznati sebe dok upoznaješ svijet. Praviti se da si ispala iz šume. Čudnovate šume. I da tražiš zeca. I malog miša koji je nekada bio čarobnjak. I začarao je tebe i šumu. Možeš.

Možeš isto prodati na fakultetu profesoru koji te redovno ruši. I reći mu da tamo odakle ti dolaziš, ti ne bi trebala učiti. Jer si princeza. I da ti se iz istog razloga spusti i pokloni. I da te pusti. Odnosno da ti pokloni 2. Prolaz. Nazad u čudnovatu šumu. Kod zeca i malog miša. Nekadašnjeg čarobnjaka. Već ovoga trenutka možeš napraviti što god želiš.

Naslikati sliku. Iako si sa slikanjem stala tamo negdje gdje i ja. Na kući i suncu. Jednom oblaku pored. I stablu malo niže. Možeš istu poslati galerijama ili staviti na prodaju online. Za milijun dolara. I reći da vrijedi još i više, ali tvoja dobra volja je dati ju s popustom istinskom štovatelju umjetnosti. Možeš otići u studio, unajmiti producenta i snimiti pjesmu. Staviti ju na stick, i u laptop pa na repeat kad zakupiš onaj klub od maloprije. I cijelu noć slušati sebe kako pjevaš. A možeš i pjevanje ostaviti za ispod tuša i prebaciti se na filmsku umjetnost i glumit divu. Stavit ogromne sunčane naočale i veliki šešir i proći gradom uz dva frenda od kojih jedan glumi paparazza, a drugi zaluđenog fana. Možeš biti diva i zvijezda i jednorog i glavna uloga svojega života. Možeš i moraš, dodao bih. Zaista možeš sve što hoćeš.

Pisao sam iz glave. Što god mi je prvo palo na pamet. Sve u što vjerujem da je moguće. Nabrojao sam tonu stvari, situacija, mogućnosti. Gluposti. Možda i nisu. Možda su fora ideje. Možda sam i ja glup. Tko zna. A i onaj koji misli da zna, tko mu daje za pravo da misli. Misliš ono što hoćeš, kad hoćeš, o kome hoćeš i ako ti se hoće. Nema dvojbi. Nema razmišljanja. Nema opterećivanja. Nema pravila. Zapanjujuća je sloboda koja nam se svima pruža. Bitna je samo jedna i jedina stvar. Sada. Upravo. Ovoga trenutka. I uvijek:

Ovo je tvoj život. Ovo si ti. I ti možeš što god hoćeš u svom životu. Možeš mijenjati što god poželiš. Možeš raditi što god hoćeš. Možeš biti što god zaželiš. Počevši od sada. Upravo. I ovoga trenutka.

Uvijek.

Btw ako te sretnem u gradu u krinolini kako tražiš zeca, namigni mi da znam da sam ja povod tome. Da sam pozitivno utjecao barem na nekoga. Ja ću znati o čemu se radi. Ja ću se samo nasmijati. Jebeš mi sve ako ti neću i zapljeskati. Pa ja sam u startu navijao za tebe.

Ja sam u startu htio da naučiš… kako živjeti i biti slobodna.

 

Comments

comments

Follow:
Share:

1 Comment

  1. May 9, 2017 / 6:13 pm

    Svi mi možemo.. Treba to prihvatiti, da nema ne mogu, već samo neću. Tu pola nas stane, jer ako nisi jer nisi htio razlikuje se od onoga kad nisi jer nisi mogao. Kad bi barem svi prihvatili da mogu.

Leave a Reply