*stariji tekst*

“Baš me zanima što muškarci misle o tvojim tekstovima. Bilo bi lijepo čuti njihovu reakciju. Nadam se da će mnogi naučiti ponešto iz tvojih kolumni.” Stoji mi u svakom drugom komentaru na Facebooku. Među komentarima nađe se i pokoji muški komentar. Dobar dio njih se slaže s napisanim, dobar dio njih ne želi ništa napisati, a veći dio njih napiše svoje neslaganje. Ali svi čitaju. Uvijek. Bili. I jesu. Baš svi. Iako je rubrika za koju sam nekad pisao bila ženska rubrika portala. Iako kolumnu piše muškarac. Iako ju piše maneken.

–”Kako pederski tekstovi” – sjećam se jednog muškog razmišljanja ostavljenog ispod mog teksta. Razmišljanje je pretenciozna riječ. Da, i pretenciozno je pretenciozna riječ kada ne znaš njeno značanje. S obzirom na domet razmišljanja koji se očituje komentarom, znam da ne znaš. Uglavnom, nije razmišljanje za svakog. Kao što nije ni moja kolumna. Ali to već znaš. I opet čitaš iz samo sebi poznatog razloga. A “pederski” je. A ti si “frajer”. Nešto tu opako ne štima.

Rijetko tko je pisao i pisati će o muško-ženskim odnosima na način na koji pišem Njegovu stranu priče. Da, na račun svog posla, a i izgleda, mogao sam imati najje*eniju kolumnu ikad. Moj netipičan posao odveo me do mnogih gradova u zemlji, ali još i više u inozemstvu. Odveo me jednako tako i do mnogih djevojaka u zemlji, ali pretežito u inozemstvu. Živio sam u mnogim od tih gradova. S mnogim od tih djevojaka. Jednim od najljepših gradova na svijetu. Jednim s najljepšim djevojkama svijeta. Gradovi koji nisu dostupni svima. Djevojke koje su još i manje dostupne.

Da, mogao sam imati je*enu kolumnu. Pisati o svim tim djevojkama. Koja što voli i na koji način. Gdje i kada. O partijima koji ovdje ne postoje. O ljudima koji se ne sreću svakodnevno. O životu koji se ne događa svugdje. Ne svakodnevno. Ne svima. Mogao sam biti “frajer”. I imati puno više muških komentara na svoju kolumnu i birati hoću li biti “car” ili “kralj”. Ili oboje. Samo da je kruna. Makar i u kvartu. Jer to se cijeni. Jer to je bitno.

Nekima. Moji dani ponosa i slave jesu samo dani. Umjesto da se frajerišem, ja se sramotim. Ništa novo za mene, reći će oni koji me znaju. Evo ga, opet piše o sebi kako je savršen, reći će oni koji me nikada nisu sreli, a misle kako me znaju, a još više misle kako je njihovo razmišljanje bitno. Meni nikako.

Tebi, briga me. S druge pak strane, postoje i oni kojima nije jasno zašto u svojim kolumnama ne pišem češće o sebi. Priznajem, nije ni meni. Vjerojatno bi razlog trebalo tražiti u tome što nisam od onih koji pretjerano govore o sebi. Rijetko kada; u iznimnim situacijama. Dogodi se pokoja kolumna, ali ostane na tome. I onda umjesto o svom životu, koji bi trebao biti dovoljno zanimljiv za kolumnu, odlučim krenuti u nepoznatom smjeru i pisati o potpuno nepoznatim stvarima. Tebi. Ne i meni. Od velikog je*ača kakvim sam se mogao predstaviti kroz kolumnu, a što bi, s obzirom na sve što predstavljam većina popušila, ja sam krenuo pisati o tome kako žene treba poštovati, kako ih treba voljeti, kako treba pronaći onu pravu, a prije svega toga ipak biti onaj pravi.

Ali to je nešto što se ne radi. Ne u našem društvu. Ne tu gdje mi živimo. Kakav presedan. Kako glupo razmišljanje. Kakav frajer. Pa ti si pi*ka, a ne frajer. Muškarci i emocije. Muškarac koji piše o ljubavi. Muškarac koji uopće i piše… Pa o tome se ne govori. Još manje piše. Možda negdje drugdje. Ne tu kod nas. Ne kad nam je, statistički gledano, dobar dio države još uvijek nepismen. Ne tako javno. Kakav luzer. Jebiga, takav sam. Oduvijek pomalo luzer, izgleda. Jebiga, što mi to prije niste rekli. Pisao bih o zanimljivijim stvarima. Njegova strana priče bila bi Je*ena strana priče. Ma šta je*ena, najje*enija. Ipak bih bio frajer. A mi frajeri volimo se, osim ženama, nabacivati i “činjenicama”. Nekada izmišljenima, nekada prenapuhanima, ali to je manje bitno. Bitno je kakav dojam ostavljaš. Bitno je ono što se vidi. Bitno je ono što naglasiš. Zato uvijek i samo Naj.

Frajeri, jer sami sebe tako nazivaju. Naučivši definiciju iz potpuno krive knjige. Njima jedino poznate. Prepunu lovačkih priča koje onda pokušavaju uobličiti u stvarnost. A u stvari igrokaz za amatere. U stvarnosti. Veliki ljubavnici, a ne znaju napisati ljubav. Veliki govornici, a priče uvijek iste. Pričaju ih svakoj. Čuješ jednog, čula si sve. Veliki mislioci, a mišljenja preuzeta od drugih. Lovačke priče. A lovca nigdje. Rekao bih bajke, ali likovi iz bajke su uvijek prinčevi. A ovo je daleko od krune. Pa čak i one kvartovske.

Trebe. Jer ih frajeri tako nazivaju, reći će one, a njima se to sviđa pa su prihvatile biti tako nazivane… Nisu ni one puno drugačije. A samim time ne dolaze iz bajki. Tamo žive princeze. Većina pak danas sebi, ipak ponajviše drugima, glume princeze dok nerijetko svoju nevidljivu krunu traže po podovima prepunim slomljenog stakla, dok pijane bauljaju po jefitinim melodijama u još jeftinije sate. Oblači se usko i misli da je je*ena, a na kraju se ispostavi da je bila u pravu. Jer je*ena je jedino što će i biti na kraju večeri. U skupom autu nekog nepoznatog frajera. No, bez brige, auto joj je svakako poznat. Takva aute poznaje jako dobro.

Svaka čast frajerima, odlični su učitelji. Naučili su svoje trebe što mogu očekivati, čemu se mogu nadati te što nikada neće dobiti. Uz malo razmišljanja ove su se složile i bez problema objeručke prihvatile. Baš kao što i objeručke drže svoju krunu, dok tako važno koračaju i svojim frendicama pričaju svoju priču o ljubavi koja im je tako skupo zamotana, a tako jeftino prodana. I servira im se na dnevnoj bazi dok njihov najdraži servisira druge. Također, na dnevnoj bazi. Redovno. Jer tako mora biti. Tako im je objašnjeno. Svi tako funkcioniraju, ionako. Zagrebeš li ispod površine, naći ćeš isto. Zagrebeš li ispod površine, naći ćeš ništa. Kad bi samo razumjela. Znala bi da te kruna ne čini princezom. Znala bi da tako ne mora biti. Znala bi koliko si nevidljiva. Kad bi samo zagrebala ispod površine. Prije svega, svoje.

Njegova strana priče moja je strana priče u potpunosti. Iako ju nikada nisam mislio pisati na način na koji ju pišem. Nikada i nisam bio lik koji bi pisao isključivo o muško-ženskim odnosima. Nikada me to nije pretjerano ni zanimalo. Više sam volio svoja razmišljanja zadržati za sebe. Naročito kada je o ljubavi riječ. Znao sam da je ono jako staromodno, na momente previše tradicionalno. Znao sam da ću u svom svojem naumu da budem iskren, ostati neshvaćen. Na momente i lažan. Kako i ne bi kada nas to isto okružuje gdje god da se okrenemo. Ili barem na to tako gledamo, jer to se nekako veliča; o tome stalno čitamo, o tome stalno slušamo, a zapravo je sve onako kako si sam postaviš. Sve je onako kako ćeš htjeti razumjeti.

Da, okruženi smo lažima, prevarama, razvodima. Da, okruženi smo pričama koje završavaju i prije nego počinju. Da, ali isto tako okruženi smo fenomenalnim pričama sa sretnom fabulom, neću reći krajem, jer još uvijek traju. Traju posljednjih nekoliko desetljeća i trajati će tko zna koliko još. Znam o čemu govorim, jer takve ljude imam oko sebe. Takvi ljudi meni jesu primjer; kada tražim ono što tražim, kada pišem o onom o čemu pišem, kada znam što želim i znam da ću to i naći.

Nisam savršen. Shvatio sam da nitko i nije. Samim time to ne tražim, samim time ne želim da se isto traži od mene. Ali imam principe i visoke kriterije iz jednog jedinog razloga: znam što i koliko dajem zauzvrat. Koliko toga sam sposoban dati. Koliko toga očekujem nazad. Pišući Njegovu stranu priče i sam sam saznao o sebi stvari koje nisam znao ili ih nikad nisam osvijestio. Pa kada sam već dobio priliku pisati, radije ću pisati iskreno o čemu razmišljam, nego htjeti biti pun lovačkih, na momente smiješnih, ali svakako je*ačkih priča, ne bih li se postavio kao frajer. U krivom smislu te riječi. Definiran onako kako ti misliš da defincija frajera glasi. Svijet je dovoljno sje*an i lažan da mu još i fejkerska kolumna nekog fejk lika ne treba.

Mislio sam kako svojom pričom nikada neću imati čitatelje. Ono što ja pričam i nije najpopularnija priča. Daleko je od “frajerskog”. I nije nešto što će netko priznati da čita. Nakon godinu i pol i nekoliko desetaka tisuća čitatelja svaki tjedan, mislim da mogu slobodno reći da imam vrlo čitanu kolumnu. Mogu reći da je čitaju ljudi diljem regije. Da je sheraju, printaju, citiraju. Mogu reći da je čita toliko širok dijapazon ljudi, od doktorica, političara, odvjetnika do prodavača, kućanica i baka i ostalih ljudi koji me zaustavljaju gdje god da me sretnu, da mi zahvale na mojim riječima.

I kada se ja zapitam zašto, jer ono što ja pišem nije nikakva novost, ne otkrivam ništa što već nije otkriveno, ne govorim ništa što već odavno nije poznato, stiže mi poruka: “Hvala ti Deane u ime svih cura koje će možda jednog sretnog dana naletjeti na dečka koji je pročitao tvoje kolumne i prenio dio tvoje mudrosti i bontona u svoju praksu. Danas su djevojčice/cure/žene sretne što imaju nekog poput tebe, tko nas svaki tjedan podsjeća da vrijedimo. Da postoji netko za nas. Netko tko će napokon imati smisla. Velika si inspiracija!”

Ako si od onih koji na kraju vole sumirati i izvući poruku, mislim da ih ova ima na pretek. Ipak, svatko će ju shvatiti na svoj način. Neki pak nikada. Onima kojima je do sada ovo zvučalo “pederski” i dalje će misliti isto. I dalje će komentirati. Jer opet su pročitali. Opet i hoće. Čim kolumna bude objavljena. Onima kojima ovo nije “frajerski” i dalje će svoju definiciju objašnjavati svojom teorijom. Njihove trebe, također. Neće iz ovog teksta shvatiti ništa. Pa čak ni ono da se trebama ne bi trebale nazivati. Koliko god naziv to sugerirao.

A oni koji su do sad shvaćali, neka ovo bude samo podsjetnik, samo točka na i da su na pravom putu. Ali i da ne postoji ni pravi ni krivi put. Postoji samo jedan, onaj tvoj. I sasvim je u redu ako nisi “frajer”. Sasvim je u redu ako nisi “treba”. Možda nikada nećeš biti princeza i s nevidljivom krunom hodati okolo. Možda nikada nećeš biti car i imati frajerske priče za kvart. Vjerojatno će ti se smijati, jer je tvoje ponašanje malo neuobičajeno, malo staromodno, u najmanju ruku čudno.

Neka. Ova kolumna postoji zbog takvih. I ja sam takav. I ja sam staromodan. I meni se smiju. Ali i ja se smijem. Sebi, ponekad. Njima, puno češće. Ali ja sam svoj. I ti si svoj/a. U današnjem svijetu, koliko još to ljudi može reći za sebe?! U današnjem svijetu dobar dio njih ni ne razumije što to uopće znači. U današnjem “normalnom” svijetu, sasvim je u redu biti čudan. A oni nek se smiju i dalje. Neka. Ova kolumna postoji i zbog takvih.

 

*Pretplatite se na newsletter (Subscribe) da prvi mejlom dobijete tekst kada bude objavljen. Isto tako, nadam se da se družimo na Instagramu i Facebooku. Bacite follow i poruku kad stignete!