Više volim da je vruće nego hladno. “Lakše podnosim vrućinu”, kažem dok subotu popodne provodim zatvoren u stanu. Prevruće je čak i da se spustim do plaže. Spustim, jer mi treba samo nekoliko stotina metara i kupanje. Svejedno ne bih mijenjao ljeto i vrućine. Često. Ponekad ipak mislim da mi je jesen draža. Oblačno vrijeme, melankolija i indie rock playlista na repeatu. To je moje vrijeme. Ponekad. Riješavam nekakav psihijatrijski test na netu. 44 su pitanja, a pokazat će mi kakvog mi je tipa karakter. Unaprijed znam rezultat, ali ajde; možda me iznenadi. “Možete biti tip ovaj ili onaj, naime po vašim odgovorima nismo uspjeli odgonetnuti”. “Ti si ekstrovert i introvert u jednom”. No shit Sherlock. “Voliš partijati u klubovima do jutra, a voliš i sjediti doma uz dobru knjigu”. Ok, ovo s knjigom su malo zajebali, ali razumijemo se. Istina, mogu se zapiti vani i ići leći dok ostatak svijeta kreće na posao, a mogu i sjediti na balkonu cijelu noć i gledati zvijezde i grad kako se budi u daljini. Radio sam oboje. Toliko puta. Kontradiktorno. Veoma. Jebena kontradikcija. Story of my life. Na dnevnoj bazi.
“Seeing my friends with their lives moved on, while I’ve been gently drifting”, svira u pozadini. I ne može ni da hoće jedan stih bolje opisati moju situaciju trenutno. Zadnjih godina. Onaj osjećaj… Sad zvučim kao svatko tko ne zna kako početi status pa ga počne na najglupljisforsiraniji način. Sad ozbiljno. Znaš onaj osjećaj kada postojiš, a ne pripadaš. Ne znam jesam li složio najbolji mogući odabir riječi, ali uglavnom tako nekako. Onaj osjećaj kada svi oko tebe nešto s nekim negdje, a ti sjediš sa strane i promatraš lijevo desno. Tenis. Nije zabavno za gledanje. Nikako. I nije da ne možeš, nije da nećeš, nego jednostavno ne ide. A ne znaš je li to zato, jer ne znaš što bi ili jer ti se jebeno neda ili si jednostavno lijen. Kombinacija svo troje ima smisla isto tako.
Ne događa se često, ali dovoljno puta da se ipak zapitaš: što nije u redu sa mnom? Da nekome kažem da u godini izađem van možda dva ili tri puta i to jedino preko ljeta, pitat će me koji mi je k? Evo, rekao sam. Da, na prste jedne ruke izbrojim koliko puta u godini zaružim, partijam, odnosno izađem van, a da se ne vratim doma prije ponoći. Da, neki tek izlaze upravo onda kada se ja vraćam doma. I nema to veze s godinama. Uvijek je to bilo tako. Pa čak i u tinejdžerskim danima. Da nekome kažem da sve manje nosim mobitel sa sobom, rekao bi da je skužio, jer se nikada ne javljam. Ne sjećam se kada sam se javio odmah na telefon. Uglavnom imam propuštene pozive koje provjerim na kraju dana kada stavim mobitel punit, jer je dobar dio dana bio ugašen. Činjenica da me više ne opterećuje to što mi se mobitel ispraznio, dovoljno govori da nešto ne štima. Ili možda konačno, po prvi puta, sve je u redu.
Nedavno sam u jednom intervjuu rekao kako mi je u zadnje vrijeme veće zadovoljstvo sjesti na zidić u dvorištu i igrat se sa susjedovim psom ili gledati mačke od moje tete kako vrebaju jedna drugu, nego biti okružen ljudima. I to je zaista tako. Na kraju sam ju molio da to izbriše, jer ne zvuči normalno. I meni zvuči zabrinjavajuće. Ali istina je da su mi ljudi dosadili. Uvijek iste priče, također. Kave, pića i nalaženja su mi postali mučenje koje, iz tog razloga, izbjegavam već godinama. Umjesto toga odem u park, sjednem na klupicu i gledam patke i kornjače ili zatvorim oči i meditiram slušajući prirodu. – “Jesam ti rekla da je malo čudan!” – rekla je frendica drugoj kada smo s društvom sjedili na jednoj večeri. Složio sam se. Totalno. I meni bi isto tako zvučalo da mi netko počne brijati na istu spiku u mojim godinama. “Zvučalo” je ključna riječ. Prošlo vrijeme. Danas više ne. Danas kužim ljude koji su mi iste stvari pričali, a ja nisam bio dovoljno odrastao u glavi da ih shvatim. Iz istog razloga razumijem i one koji to ne razumiju.
Nedavno sam izbrisao Fejs profil koji sam imao godinama. Sve događaje, prijatelje i fotografije. Izbrisano. Virtualno barem. Ionako nikada nisam ništa objavljivao. Na kraju se ispostavilo da je to virtualno zapravo postalo i vrlo realno. Stvarni svijet. Čini se da je istina kada kažu: “Ako nije na fejsu nije se dogodilo”. Ili to barem zvuči kao dobro opravdanje. Ljude koje sam dotad viđao, po profilu barem, više ne vidim. Nikako. Gotovo da sam ih i zaboravio. Tužno. Tužnije je jedino što i dok sam imao fejs, bili smo zaboravljeni. Jedni drugima. Ne sjećam se da smo ikada razmijenili kakvu poruku. “Kako si? Što radiš? Kako ti je na novom poslu? Jesi li za cugu?”. Sve one normalne frendovske poruke. Nijedna. Umjesto toga gledao sam što jedu, di izlaze i koga sada ljube. Na moju incijativu da bismo se mogli vidjeti, sve je ostalo na mogli bi. I onda ti se ne da više nagovarati nekog i stalno se javljati. Dosadi. Prođe te. I onda od tisuću ljudi na fejsu, ostaviš četristo. Nešto malo kasnije već si na sto, a prije nego li sam brisnuo profil, od njih sto, samo sam dvadeset imao na news feedu; svi drugi bili su pod opcijom hide. Najzanimljiviji “prijatelj”, čije sam objave pratio sa zanimanjem, bila je stranica s jeftinim putovanjima. Da, to je jedino što sam lajkao.
“Ti si jedno veliko razočaranje”, čuo sam u nekoliko navrata. Riječi usmjerene meni od mojih prijatelja. Kada se nisam javljao na pozive, jer mobitel ne nosim sa sobom pa odgovorim nakon dvanaest sati. Kada mi se ne da ili kada ne mogu uvijek i svakom biti dostupan, kako nekome paše u tom trenutku. Kada ne stignem stići na dogovor, jer imam takav posao koji je nepredvidiv. Uopće je nebitan razlog. Bitno je da isto nikada nisam rekao osobama koje smatram prijateljima. Nikada i ne bih. Umjesto toga imao bih razumijevanja za njihovo ponašanje i situaciju, kada se jednostavno trebaš malo maknuti. Od svih i svega. Jer znam iz iskustva. Ali ono najbitnije jest da me to nije nimalo taklo. Toliko da nisam razmišljao o tome niti jednu sekundu. Pročitao poruku, a nije mi se dalo ni odgovoriti. I nije bilo namjerno, nego mi se baš nije dalo. I unatoč svemu ne mislim ništa loše. Ako ti ne pašem, vrata su tamo. Pa nije frka. Čemu biti negdje gdje ne želiš. U društvu s nekime tko ti ne paše. Pa ja ću ti i pridržati vrata. Uopće nije problem.
“Nekada se potrebno izgubiti da bi se ponovno pronašao”, stoji rame uz rame najdražoj mi poslovici koja glasi: “Život počinje na kraju komforne zone”. Ne znam koja je više istinita. Ne shvaćam one koji se ne izgube ponekad. Takvima smo mi izgubljeni razočaranje. Svejedno, riječima J.R.R. Tolkiena: “Nisu svi koji lutaju izgubljeni”. Nekima je to neshvatljvo, meni je prijekopotrebno. Vratiti se u balans. Vidjeti bez čega ne mogu. I tako naučiti živjeti. Kažu da se ljudi tako počnu ponašati kada izađu iz neke duge veze. Nedavno sam završio i s curom s kojom sam se gotovo godinu dana navlačio. Navlačio je osjetljiva riječ. Otvorena za interpretaciju po volji. Ali možda je to razlog. Možda je trebalo završitit tu priču da vidiš put dalje. Možda je to bio samo okidač da ti treba neka promjena. A možda je istina ono što kažu da je svaki kraj, novi početak. Naravno da je. A i svakako je dobar osjećaj kada ti više srce ne zakuca jače kada vidiš njen poziv odnosno kada ti ujutro, prva misao čim otvoriš oči, nije ona. Naravno da je. Dobar osjećaj.
Znam, ne pričam puno o sebi. Ovo je jedan od rijetkih trenutaka. Od 80-ak kolumni, koliko ih je do sad objavljeno, svega ih je tri ili četiri gdje pišem o sebi. I o ovoj sam razmišljao hoću li ju objaviti uopće. “Zašto ne pišeš više o sebi?”, dobio sam kao prigovor, što od čitatelja, što od ljudi iz struke, dovoljno puta. Dovoljno puta da ih ne poslušam. Kao i uvijek. Ne volim pričati o sebi. Niti smatram da jesam ne znam kako zanimljiv. Niti mislim da bi to ikoga moglo ili trebalo zanimati. Niti mi je namjera drugima pričati o sebi. Tipičan introvert. Koji voli samoću, mir i biti isključen daleko od cijelog svijeta. S druge pak strane, dijelim svoja razmišljanja, stavove i snove sa svima. Sa svijetom. Meni nepoznatim ljudima. O ljubavi. O životu. O razmišljanjima, stavovima i snovima. Tipičan ekstrovert. Koji voli priču, dobru zajebanciju i uživa u upoznavanju novih ljudi. Kakva kontradikcija. Iz krajnosti u krajnost. Nema sredine. I don’t know what grey is. Never did.
Smijem se sam sebi. Ja sam film na kraju ljeta. Ima ona pravo: fakat sam čudan.
fakat si čudan…al ok…sviđa mi se…:)
.ima nas čudaka…utješno..znaš ono kad razmišljaš o nečemu i onda naletim na tvoj tekst i mislim freaky movi, ko da mi čita misli i usput veli kaj bi bilo kad bi bilo. Uostalom normalno je zapravo nepostojeće.
Da… ?