Nije me dugo bilo. Dosta dugo. Dovoljno dugo da vam fale ove moje kratke rečenice od po par riječi pa toččka koja ja zaključuje. Uvijek me pitaju zašto to tako pišeš? Zato. Eto. Fora mi je. Paše mi. Ne razmišljam, nego di mi dođe stavit točku, tamo i stavim. To je nekakav moj stil. Prepoznatljiv, na kraju krajeva. Onda se neki zajebavaju na taj račun, nekima je to cool, meni je svejedno. To je samo rečenica. Moja misao. I točka. Da, točka je uvijek tu.

Nije me dugo bilo u smislu da stvarno dugo nisam napisao neki novi tekst. Šteta, jer volim pisati. Ali u medjuvremenu sam se bavio brdo drugih stvari. Htio sam napisati stotinama, ali to bi bila laž. Sto ih nije bilo. Ali devedeset, vrlo lako. Otvaranja Youtube kanala (vjerujem da ste već subscribeani tamo, ako niste, u čemu je problem je li?), snimanje videa za isti, montiranje, editiranje i tako to. Putovanja, vraćanje s istih, i planiranje novih. Pisanje i lagano završavanje nove knjige (jedva čekam da dođe u vaše ruke). Još uvijek reklamiranje stare odnosno prve (koja se btw odlično i dalje, nakon gotovo dvije godine, prodaje). Otvaranje obrta (to me iscrpilo). Suradnja s pojedinim klijentima u vidu promocije na društvenim mrežama. Brojni sastanci. Tu i tamo pokoji event. Razna snimanja. Pa opet sastanci oko istih. Pa teretana (krenuo sam konačno ponovno radit na sebi izvana). A između svega toga i živit život koliko sitgnem. Iako bi to trebala biti prva stavka, sve ovo drugo te nekako uzme, a ti se opireš i na kraju ipak prepustiš iako i dalje pokušavaš držati sve konce u rukama. Uglavnom, dobro je. Sretan sam. I to je najbitnije.

Slušam Brucea Springsteena trenutno i Waitin’ on a Sunny day. I realno, tako se nekako i osjećam. Ne znam kako je kod vas, ali ovdje kiša pada svaki dan. Ima i sunca, ali ima i kiše. Proljeće. A čekam ljeto. I dok čekaš ljeto, dobro je. SVe je dobro dok čekaš ljeto. I sve možeš jer znaš da ide prema ljetu. Problem je kad ljeto jednom dođe, onda znaš da može samo proći. I da prolazi. I da je onda na redu brza jesen i duuuga zima. I nećemo o tome. Ne pričamo o stvarima koje ne volimo. Ignoriramo. Kao da se nisu odnosno neće dogoditi.

Nikada nisam htio pisati ovakve nekakave tekstove poput ovog. Kompletno neplanirane, iz glave, onako brzinski; što mi padne na pamet. Uvijek, ali uvijek sam se trudio imati neku temu i to zna biti naporno. Uvijek su mi govorili da previše kompliciram oko toga. I imali su pravo. Teški perfekcionista. Koliko god tvrdili da je to vrlina, ja sam do sad pronašao samo mane istoj. Vrlini. A zapravo, ovakvi gekwtovi uopće nisu loši. Pa ne mora svaki bit značajan (hvalite me usta moja) i imati neki smisao. Iako, svaki tekst kojeg sam i počinjao na ovakav način, bez početka i kraja, uvijek i je imao neki smisao, poruku, na kraju. Nekako je ista uvijek našla svoj put do istog. Poruka do kraja.

Čekanje… (evo kreće smisao). Čekate i vi isto stalno nešto. Ljeto da dođe. Božić jednako tako. Nekoga da se javi. Sebe da se javite nekome. Da počnete nešto. Da nešto počne, a vi da se priključite. Sreću, planove, ciljeve… čekate i to isto?! Dok vrijeme prolazi, a bome prolazi jako brzo. Ne znam jel se Zemlja brže vrti oko svoje osi ili godine idu nekako puno brže nego što jesu inače. I bam, ne okreneš se, a već si u finim godinama. I još uvijek čekaš. I još uvijek misliš kako bi mogao ili već lagano žališ što nisi. Ne znaš što je gore. Zapravo, znaš. ovo drugo, u svakom slučaju. Ja nekako nisam od onih koji misle da su ikada odnosno da će ikada biti prestari za nešto. Mislim da uvijek, u svakom trenutku možeš sve; biti točno ono što želiš, krenuti prema tom istom, i napraviti sve što poželiš. Da, ja sam od onih koji slijepo vjeruju u to. Ali zaista. Godine ne čine ništa, do običnih brojki koje ti svako malo netko spomene. A ti neki su upravo oni koji od istih bježe ko glavom bez obzira. Od godina, jelte. I koji vjeruju u granice, i što možeš do kada, a što ne možeš od tad.

Ograničenja. Moraš ih voljeti. Samo ako spadaš među te neke. Ja takve neke nemam u blizini. Znam da postoje, svjestan sam da me okružuju, ali nemamo doticaja baš. Oni broje, i zbrajaju i oduzimaju, i računaju, i što kako i što ako. Ja, za razliku od njih, brojeve ne volim. Nikada i nisam. Ja, za razliku od njih, krenem. Idem glavom bez obzira. Istina, nekada malo i planiram, bacim oko, da baš ne zalutam, ali baš nikada ne kalkuliram. Krenem. Ako to želim, ako to hoću, ako o tome razmišljam, ako to sanjam, krenem. Stvari će se već postaviti nekako na svoje mjesto. Uspješno, ako je sreće. Neuspješno, ako tako mora biti. I sve je to ok. Svaki ishod. Nekad uspiješ, a nekada naučiš. Team iskustvo rather than team što bi bilo kad bi bilo.

Nekako imam u glavi da sve uvijek ispadne dobro. Da sve uvijek ispadne točno onako kako je trebalo. Pa makar to i ne bilo onako kako sam ja htio. Ali na kraju bude povoljno za mene. Nekako kužim da je istina ona jedna Coelhova, koju je jednom prilikom u jednom intervjuu rekao, a koju sam ja sebi zacementirao u um, a koja kaže: “Oni koji se ne boje nepoznatog, nepoznato će biti blago prema njima“. Ima smisla, a?! Ima, itekakvog. Strah je u glavi, strah ne postoji, strah je imaginaran, strah je proizvod samo naše svijesti; strah fizički ne postoji, nema ga, nevidljiv je, neprisutan. Jedino ga mi, sami sebi, radimo prisutnim. Iz tko zna kojeg razloga; ni nama samima nije jasno. Valjda jer volimo raditi budale od sebe, žrtve, volimo kadaa smo jadni ili jednostavno volimo i želimo naći izgovor. Da, strah je onda najbolji as u rukavu. Ali realno, tko bi to želio?! Sebi samom pogotovo. Pa maloprije smo pričali kako vrijeme brzo prolazi. Godine jedna za drugom. A mi da se bojimo… života. Ma daj.

“Always believe that something wonderful is about to happen” – moj moto posljednjih godina. Ima smisla, a? Ima, itekakvog. Probaj nekoliko dana razmišljati na takav način. Samo probaj, ne očekuj ništa, nego samo probaj. Ima smisla, vidjet ćeš. Itekakvog.

Puno je planova, puno je snova, puno je želja, puno je rada na sebi u zadnje vrijeme. Neću govoriti puno o tome, znate da se o ciljevima, ljubavi i putovanjima ne govori. “Travel and tell no one, live a true love story and tell no one, live happily and tell no one, people ruin beautiful things.” To mi je jedan od novijih mota koji itekako ima smisla. Osjetio na koži puno puta posljedice kada se nisam ponašao u skladu kako i govori ta rečenica. Živi, planiraj, sanjaj, voli, ljubi, budi sretan… i začepi usta.

Pssst!

 

Btw jedva čekam ljeto, a onda i jesen :) Always believe something wonderful is about to happen.

 

P.S Neću čitati ponovno ovaj tekst. Vjerujem da grešaka ima, ali pisaan je iz glave, nije brisan niti jedan dio, nije prepravljan. Samo sam pisao i pisao i kada sam osjetio kraj, stavio sam točku. Vjerujem da je čitljiv. A i znam da ima poruku, Jbga, ja ne znam drugačije; ja ne znam samo tako. Takav sam valjda. ;)